Željko Pećanac, Bosanac iz Banatskog Velikog Sela, Kikinda: Prva košnica kao rođendanski poklon

Nesretni rat je Željka iz Bosne “preselio” u Vojvodinu gdje živi zadnjih godina, pčelareći i sanjajući povratak u rodno mjesto, Bosanski Petrovac, podno čuvenog Grmeča…

U pčelarstvo sam ušao iz znatiželje zahvaljujući prijatelju Saši Ivanoviću koji je samo godinu dana prije mene počeo da pčelari. Družeći se sa njim, uzimajući pčelarsku literaturu od njega i gdje sam god mogao da je nabavim, zavolio sam pčele  prije nego što sam ih i kupio – kaže Željko, pčelar iz Kikinde, Bosanac porijeklom.

Ipak, i genetika je uplela svoje prste u ljubav koja danas istinski veže Željka sa pčelinjim svijetom. Naime, i njegov djed Bogdan bavio se pčelarenjem, a najsretnije trenutke iz djetinjstva, Željko upravo veže za grickanje saća i lizanje prstića za vrijeme vrcanja.

Izvinjenje prvom društvu

Profesionalno se pčelarstvom počeo baviti 2005. godine. U aprilu, na svoj rođendan, kupio je jedno društvo.

• Sad bih želio da se tom društvu „izvinem“ zbog svakodnevnog čačkanja i uznemiravanja traženja matice (nije bila obilježena): bio sam željan da skoro svaki dan vidim je li matica tu, diveći se organizaciji unutar tog društva – priča Željko.

Kako to i obično ide, imao je početničku sreću, društvo se razrojilo i uz pomoć starijeg kolege to je društvo dalo 42 kg suncokretovog meda.

• Moje razmišljanje je tada bilo da trebam imati tri do pet društava a kad su mi govorili da neću odoljeti da ne idem dalje ja sam mislio da pretjeruju; na moju sreću, bili su u pravu – priča Željko.

Naš sagovornik danas pčelari sa 20 LR košnica, te je član PU MATICA iz B.V. Sela (u upravnom odboru), i član SPOS-a.

• Pčele selim na uljanu repicu i suncokret, a na baznom pčelinjaku imam malo bagrema kojeg je zahvaljujući štetočinama, da ih ne nazovem ljudima, sve manje. Kao udruženje smo protekle dvije godine zasadili preko 2000 stabala evodije. U planu imam proširenje pa i želju da to bude moje osnovno zanimanje ali moram još mnogo da čitam, učim a i materijalni faktor igra veliku ulogu – kaže Željko neprestano ističući svoju nostalgiju za rodnim krajem – Bosnom.

“Zarazno” pčelarstvo

• Nadam se da će biti prilike da budem član Udruženja „Medeno polje“ u mom Bosanskom Petrovcu kao i da izvadim malo meda od grmečke lipe i bravske livade. Takođe bih imao želju da se zahvalim svim starijim kolegama pčelarima od kojih sam na predavanjima ili u razgovoru „krao“ pomalo od zanata. Posebno bih se zahvalio zaslužnima za stvaranje pčelarskog foruma SPOS-a gdje sam puno naučio i upoznao divne ljude i stekao iskrene prijatelje. Zahvalnost ide i mojim Bosancima Sulejmanu i Rajku koji me svakim svojim dolaskom u Kikindu i Vojvodinu obraduju i podsjećaju na Bosnu i moj Grmeč oko Bosanskog Petrovca i rasplamsaju želju za povratkom u Petrovac. Pored porodice, rođaka i prijatelja iskreno volim pčele, Grmeč i muziku.
• Takođe, nisam vjerovao da miris i šum košnice utječe na raspoloženje ali sada, odgovorno tvrdim da je to istina i da je pčelarstvo „zarazno“ ali divno – ističe Željko.

Sunce tuđeg neba ne grije

Rođen sam 13. 04. 1973. god. u Bosanskom Petrovcu u prelijepoj Bosanskoj krajini, živio u mjestu Bravsko smješteno ispod obronaka Grmeča. U Bravskom sam završio osnovnu školu, u Ključu srednju Elektrotehničku školu. Školovanje sam nastavio na ETF i Šumarskom fakultetu u Banjaluci.

Onda se desilo što se desilo. Ne znam kako to da drugačije nazovem osim ljudske gluposti i ni ne sanjajući o tome, preselio sam se u Banatsko Veliko Selo opština Kikinda u Vojvodini, gdje danas živim. Žudim za povratkom u mjesto svojih djedova i pradjedova. (E. K./arhiv BH pčelara)