Zanimljiva priča o Borisavu Petroviću, pčelaru iz Bratunca: DOŽIVOTNO ĆU ČUVATI PRVU TEGLU SA IZVRCANIM MEDOM!

Bila je to jako dirljiva pčelarska i pedagoška slika. Profesor i stvrastveni pčelar je pratio desetogodišnjeg radioznalog i sposobnog dječarca kako vješto rukuje sa košnicama, slobodno, pažljivo i srčano prilazi pčelama. Kada je Borisav sjajno odradio pred profesorom, ovaj mu je umjesto čokolade poklonio košnicu.

Vodama pčelarstva danas 20 – godišnji Borisav Petrović iz Bratunca pliva već deset godina. U pčele se zaljubio sa samo 10 godina i to zahvaljujući profesoru Milanu Jovanoviću, koji mu je poklonio prvi roj. Bavi se i lovom, ribolovom, golubarstvom, gljivarstvom, sakupljanjem ljeko bilja. Ima diplomu za dva zanimanja – instalatera i mašinskog tehničara. Najmlađi je član bratunačkog Udruženja pčelara “'Kesten”.

„Najveću zahvalnost dugujem profesoru Milanu Jovanoviću koji me je uveo u ovaj svijet. Preko njega i uz njega sam zavolio pčele. Stalno sam odlazio na njegov pčelinjak, doađivao mu, ha ha ha, a on imao strpljenja za mene. Kada je vidio da dobro napredujem, umjesto čokoladom, nagradio me je rojem pčela – priča o svojim počecima Borisav. Kaže, da mu je tada profesor Milan poklonio i jednu knjigu o pčelarstvu, koju je on naučio napamet.

Bila je to jako dirljiva pčelarska i pedagoška slika. Profesor i stvrastveni pčelar je pratio desetogodišnjeg radioznalog i sposobnog dječarca kako vješto rukuje sa košnicama, slobodno, pažljivo i srčano prilazi pčelama. Kada je Borisav sjajno odradio pred profesorom, ovaj mu je umjesto čokolade poklonio košnicu.

„Uh kako mi je tada srce jako udaralo. Baš sam bio ushićen, srećan… Preklep osjećaj – govori Borisav, miješajući ekavski i ijekavski govor, što je razumljivo za Podrinjce.

Kako je odmalena roditeljima priređivao iznenađenja, kod kuće su mu se slatko nasmijali i, naravno, bili mu podrška.

Dan za danom, godina za godinom, u školi petice, a u pčelinjaku na porodičnom imanju uvijek živo. Stigli prvi rojevi, društva se počela širiti, a Borisav, poput vrsnog majstora, sve to nadgledo, usavršavao i preživljavao na svoj, dječački, način.

U posebnoj uspomeni će mu doživotno ostati prvo vrcanje meda. Bilo je to u selu Slapašnica, na imanju njegovog pokojnog djeda, koji se također bavio pčelarstvom.

„Tada sam imao dva društva. Taj dan nikada neću zaboraviti. Verujte mi da nisam mogao da spavam koliko sam bio srećan, a kada sam završio sa vrcanjem meda odabrao sam jednu malu teglu. U nju sam nasuo prvi med i tu teglu i danas čuvam, oblijepio sam je pčelinjim voskom i doživotno ću je čuvati – ispričao nam je Borisav.

Mnogo Borisav istražuje svijet pčelarstva. Prati literaturu, u stalnom je kontaktu sa iskusnijim pčelarima. Posebno nam spominje priručnik “NA PCELINJAKU – RADOVI PO MESECIMA I KRATKE PCELARSKE POUKE”. Ali i naglašava da je ponajviše znanja stekao kroz praktičan rad.

Ove godine je zazimo 25 društava; sva su, kaže, u odličnom stanju. Koliko je savladao tajne pčelarstva, možda najbolje kazuje podatak da je još prije tri godine počeo proizvoditi matice za svoje potrebe.

„Pčele me nikada nizu naljutile, izdale, povredile, posudile pare pa zaboravile vratiti. Čovek se čoveku može zameriti! I zamera mu se konstantno na milion načina, a pčela ne može nikada. Ona je najpametnije biće koje je BOG stvorio – kazao nam je na kraju jedan od najmlađih pčelara ne samo u BiH, nego vjerujemo i na balkanskim prostorima.

Kako sam liječio zubobolju?

Kada sam bio mali, sjećam se kako sam liječio zub. Uzmem stolicu, izađem u baštu, tamo gde ima dosta cveća. Držim se za bolesni zub i gledam pčele. Ponedka mi sleti na rame. I tako dok ih gledam i divim im, prestane moja zubobolja. (bhpčelar/E.Milić)