Upoznajte hadži Ibrahima Smajića i njegovu hadžinicu Rukiju, pčelare iz podmajevičkog sela Rašljani: Nema meda dok gaće ne budu mokre od posla!

Da sam stolar – nisam! Ali se sve nauči; doduše uz dosta muke. Eto, ja sam u toj želji, zanosu i inatu sebi odfikario pola kažiprsta. Žurio da pripremim građu za košnice i – ode pola prsta – kazuje hadži Ibrahim, a na nas ostavlja utisak kao da priča da su mu izvadili zub. Samo što se još nije počeo smijati…

Za Ibrahima Smajića, rodom iz Brčkog, a danas nastanjenog u podmajevičkom selu Rašljani, kažu da je neprevaziđeni zaljubljenik i majstor pčelarenja, častan do neba, plemenit, druželjubiv, drag i narodni čovjek. Svojom neposrednošću i spontanošću za tren oka ulazi pod kožu. Milina ga slušati, svaka riječ izgovorena iz njegovih usta, čak i kad je komična, je zlatna… A tek mu 67 godina!

Vidiš sine, imam 67 godina i penziju 326 maraka! Da mi nije pčela i pčelarstva ni ja, ni moja hanuma ne bi ni dokle stigli. U svemu bi se oskudijevalo – kaže nam na početku razgovora naš domaćin i dodaje kako se kao čeljade čitavog života trudio da služi na čast svojim roditeljima, porodici, komšijama, narodu…

Očevim stopama

Podsjeća nas da su pčele i njega i njegovu životnu saputnicu Rukiju poslale na hadž. Bilo je to 2014. godine!

“Poslije svega što se izdešavalo zadnjih decenija u našim životima, moja sadašnja hanuma i ja smo zahvalni Svevišnjem za svu nafaku nama i našoj djeci. Godine 2013. smo nanijetili da obavimo hadž, ali falilo nam sredstava. Tada smo imali preko stotinu društava.

Nismo razmišljali o prodaji društava, ali se pojavi dobar kupac. Moj prijatelj Mirso navro da zapčelari i hoće samo da kupi pčele od mene. Teška srca sam pristao, prodam mu 90 zajednica, a sebi ostavim samo 35. Od tih para, slijedeće 2014. godine moja hanuma i ja smo otišli na hadž.

Za ovu ljudsku gromadu čovječnosti i radinosti iz Posavine „kresanje pčelinjaka“ značilo je i novi izazov. Veli, nije bilo jednostavno pomiriti se sa tako malim brojem društava, ponekad bi i suzu pustio, ali da niko ne vidi. Prazna postolja su boljela!

“Odmah sam te godine krenuo u akciju. Nisam išao na med, nego sam se bazirao na razmnožavanje pčelinjih zajednica. I veoma brzo sam se vratio na staro stanje…

Danas, Smajići imaju 110 društava, s pjesmom obavljaju sve poslove u pčelinjaku, čak pomažu svojoj djeci i mlađim pčelarskim naraštajima. Veli, da mu je mlađi sin odnedavno počeo  pčelariti…

“Izgleda, da ima „isti feler“ kao i ja. Plaho voli pčele, fino napreduje… Raduje me što je krenuo mojim stopama…. Tako sam i ja krenuo stopama moga oca rahmetli.

Vraća nas u svoju ranu mladost. Vrijedi ga slušati, mada je teško sve što kazuje prenijeti na papir. Šezdesetak godina, a priča za pripovijedanje kao da je proživio cijeli jedan vijek. Sjeća se osamdesetih godina i svoga oca, hadžije Behadera, koji je bio „plaho veliki pčelar“.

“Trebala je mome babi pomoć i zamjena. Nisam ni slutio koliko ću mu radosti donijeti kada sam uz njega ostajao po cijeli dan u pčelinjaku. Sve sam sa njim radio uporedo. I tako sam jednog jutra kazao „idem babinim stopama….“

Čak se i proširio, kupio je novih 20 AŽ košnica sa useljenim pčelama.

“Bilo je to tada mnogo para. Znam da su neki govorili „dao tolike pare za muhe“ – sjeća se Ibrahim.

Odfikario kažiprst

Sjajna su to vremena bila, godine rodne i medne. A onda zapuca u BiH, dođe rat i odnese hadži Ibrahimov sav imetak i pčele. On je iz Brčkog morao da izbjegne u rodno selo Rašljane.

“Tih ratnih godina sam sanjao pčele… I Bog mi ih posla 1994. godine. Nabasah na roj, na drvetu… Brže bolje posudim od jednog pčelara trnku i uselim pčele. Tako sam krenuo iz početka – kazuje Ibrahim, današnja podmajevička legenda koja u svakom trenutku zrači nekom pozitivnom energijom, a savojom pričom podučava ljude kako da se pregalački i časno istrajava i u trenucima beznađa.

Već krajem 1997. godine Ibrahim je imao tridesetak društava. Priča, kako je kupio neku inprovizovanu stolarsku mašinu i sebi počeo praviti košnice.

“Da sam stolar – nisam! Ali se sve nauči; doduše uz dosta muke. Eto, ja sam u toj želji, zanosu i inatu sebi odfikario pola kažiprsta. Žurio da pripremim građu za košnice i – ode pola prsta – kazuje hadži Ibrahim, a na nas ostavlja utisak kao da priča da su mu izvadili zub. Samo što se još nije počeo smijati…

Kao i u svakom poslu, i u pčelarstvu ima slasti i gorčine. Varoa je i njemu zadavala glavobolje, pa i vremenske (ne)prilike. Ali, nikada ga pčele i pčelarstvo nisu umorili….

“Bog daje nafaku, ali se insan mora i oznojiti. Moja hanuma i ja za sada uspijevamo stizati sve na pčelinjaku bez problema. Doduše, sebi sam olakšao posao jer sam za svoje potrebe napravio mašinu za pogače i mlin za šečer. Zadnjih godina ne bacam pare… Uz to, svake godine sakupim i pretopim oko 70 kilograma voska, pa odnesem da ispresam.

“Dobro vodim računa kome da odnesem na presanje i provedem čitav dan prateći kompletan proces. Sve to utiče na kvalitet uzimljavanja i uspješnog pčelarenja – zabilježili smo na kraju razgovora hadžijine riječi, uz žaljenje što se više mladih ljudi ne okreće pčelarstvu.

Neka mene u Rašljanima

Hadži Ibrahim Smajić je poznat kao osoba koja i  u najvećim tamama i najcrnjim tunelima pronalazi zračak svjetlosti. Kaže, nije se želio vratiti u Brčko.

–           Nama i pčelama je ovdje bolje… – kaže i dodaje da uvijek ima meda u Rašljanima, ali ako se insan posveti ozbiljno ovom poslu.

–           Nema meda dok gaće ne budu mokre od posla! – poručuje naš sagovornik na kraju razgovora. (BH pčelar)