Priča o Sveti Rakiti, pčelaru iz Bakinca, pored Laktaša: U BANCI MEDA I UZORCI IZ 1963. GODINE!

Velika je borba oko toga da pčelar praktičar dođe do jednog predavanja i pokaže svoja zapažanja. Ja sam jednom u tome uspio 1984. godine u Splitu na pčelarskom skupu pod nazivom “Simpozijum o suzbijanju varooe”. Te godine sam uspio da snimim i indetifikujem mužjaka varooe. Svoj elaborat sam predstavio čitavim nizom slajdova i postavio pitanje gomili stručnjaka o tome da li incest vrijedi i kod razmnožavanja ovog opasnog nametnika. Ponavljam, nametnika, a ne bolesti kako se to prečesto ponavlja i tvrdi.

U selu Bakinci odmah pored Laktaša, posjetili smo Svetu Rakitu, vrsnog pčelara. Njegov pčelinjak od oko 200 košnica je sada stacionarnog tipa, lociran u ovom selu na obroncima planine Kozare. Košnice pološke, Dadanblatovke, LR, i prirodne u tzv. “dubinama”. A tamo gdje je pčelinjak tamo je i Sveto, za njega trajno vezan.

Zajedno sa bakom Slavom sada je u mirnijim vodama, iako, duha vatrenog naročito kada se raspravlja o pčelarstvu. Rođen je 1926. godine u selu Grbavica na potezu Jajce – Šipovo, prošao logor drugog svjetskog rata, postao oficir i kao vojno lice ostvario  penziju. I baš u vrijeme kada je u penziju otišao, davne 56’ počinje njegova priča u kojoj je sebe pronašao. Od otpremnine za prijevremenu penziju, nabavio je prve pčele.

Glamočki pčelinji raj

U to vrijeme je živio u Srbiji na području Vršca u okolini Deliblatske peščare. Ovo područje bogato bagremom bilo mu je kako kaže pravi raj za učenje i motivaciju u pčelarstvu. Tamo se zadržao do 1962. godine, pa je u tom periodu čak i selio pčele na Frušku goru. Najčistiji bagrem i lipu je dobijao upravo u tim predjelima.

U Bakince se doseljava 1962. godine , a već slijedeće godine pčele seli na Šator, Kupres i Glamoč. Interesantno je da ih na bagremac u okolini Gradiške nije vozio iako mu je to u komšiluku. Razlog je, kako kaže, što je bagremac za pčele poguban, pošto u toj mjeri opija izletnice da one više nisu sposobne da se vraćaju u košnice. Društva se znatno desetkuju pa je ovu pašu redovno izbjegavao.

Najduže je boravio i najbolje prolazio na Glamoču na nepreglednim površinama pod vrijeskom. On s početka aprila počinje da medi, a traje sve do prvih snijegova. On je veoma dobra pčelinja paša kao u ostalom i bijeli bosiljak, ali bijelog bosiljka veće odavno nema zbog upotrebe pesticida, kaže nam deda.

Na pitanje kakvo je njegovo mišljenje o upotrebi pesticida i saradnji pčelara sa ratarima i voćarima, odgovara.

“Ne znam odakle bi počeo. Pretjerana i neadekvatna upotreba pesticida je mila majka u odnosu na sve ostalo što se oko pčelarstva događalo i događa. Kao i uvjek i u svakoj prilici glavnu ulogu igra čovjek. A čovjek koliko god je pametan, još je veća budala. U pčelarstvu sam kao u ostalom i u životu sretao i jedne i druge. I od jednih i od drugih sam imao šta da naučim, ali su mi u glavi ostali uglavnom ovi prvi. Moram reći da od pčelara cijenim jedino one koji su kako ja to kažem “ušli u košnicu’’.  To su oni pčelari koji u svakom momentu znaju šta se u košnici dešava, te s tim znanjem mogu da djeluju preventivno i postignu vrhunske rezultate. Na žalost na predavanjima i savjetovanjima sam malo takvih sretao iako su se kitili raznim titulama, da im se ni ime ne može izgovoriti.

Balkanski pčelarski institut

U nastavku razgovora Sveto prenosi svoja pčelarska iskustva i saznanja:

“Evo reći ću vam kroz jedan primjer, svi ti predavači, tzv. naučnici u oblasti pčelarstva i dan danas tvrde kako pčele u kasnu jesen trutove izbacuju zbog racionalisanja sa hranom. Svakom pčelaru je jasno da zajednica koja do tada nije obezbijedila prave zalihe za zimu, iz zime neće izaći optimalno i kad puno ranije izbaci sve trutove. Ja tvrdim da one u tom periodu ne izbacuju trutove zbog čuvanja hrane. One trutove izbacuju ili na krajnje ramove potiskuju kako bi osigurale mir u klubetu u vrijeme zimskog mirovanja (hibernacije). U to sam se bezbroj puta uvjerio i to odgovorno tvrdim.

Dalje, jako me bole i zabrinjavaju njihovi savjeti o konzervisanju polena sušenjem. Postoje naravno i druge metode za čuvanje polena, međutim na tržištu se uglavnom nalazi osušeni polen. Stvar je time gora što se osušenim polenom prihranjuju pčele putem polensko mednih pogačica. Sušenjem se ubijaju muški dijelovi cvijeta koji se nalaze u polenu i time se ubija puni život koji polen obezbjeđuje pčelinjoj zajednici. O tome koliko sam u pravu neka sudi kako je kome po volji, ali ja postavljam pitanje.

Ako imamo ovakve prirodne uslove za gajenja pčela, imamo i tradiciju i dobru istoriju pčelarstva, kako to da nemamo jedan balkanski pčelarski institut? Ako već imamo takve stručnjake oni su do sada trebali isposlovati jednu takvu instituciju i da se otimaju da se na njoj pokažu.

Bilo je i predavanja na koje sam pozivan kao počasni predavač. Ovdje moram rado izdvojiti predavanje u Ljubljani na koje su me pozvali Slovenci nakon što sam projektovao prvi “kontejner bez ručnog utovara” i to na temu “Gromovka u kontejneru”. Predstavljelo mi je posebnu čast da u pčelarskoj Sloveniji predstavim njihovu “gromovku” u svom kontejneru.

Nakaradni zakon u RS-u

Još nešto na čemu bi se zahvalio je referat o pčelarstvu kojeg sam predstavio 1996. ovdje u Banjaluci, a objavljen je u knjizi “Savjetovanje agronoma RS’’. Tu sam izložio suštinu problema koji pčelare jako bole. Međutim od vlasti je teško šta po tom pitanju očekivati. Nije to slučaj samo u ovome vremenu, bilo je to i ranije. Na primjer prvi sastanak pčelara poslije drugog svjetskog rata je održan tek 1975. godine. Ni jedan sistem na Balkanu nije vodio računa o pčelarstvu. Dobro su poznati efekti i direktne i indirektne koristi od pčelarstva.

Međutim bilo koji nivo organizovanja je padao zbog sitnih interesa i nezainteresovanosti sistema. I danas imamo nekontrolisan uvoz pčelinjih proizvoda i opreme, a naročito satnih osnova. Za satnu osnovu mogu reći da je najveće zlo koje je zadesilo pčelarstvo. Osnovu od koje bježi i voskov moljac. Mogu da tvrdim da nam je pčelarstvo u velikoj mjeri spašeno jer nismo imali dovoljno osnova na korištenje. Da smo ih imali koliko nam je trebalo, ne bi nas ubilo.

Znam da puno kritikujem, ali moram jer sam ogorčen a mislim sa pravom. Otkada sa se počeo družiti sa pčelama, jednostavno sam se sa njima spojio i ne mogu bez njih. Prevelika je to ljubav, ali i inat zbog totalnog nemara i nereda u okruženju. Sada više i nisam u toku zbivanja, ali evo upravo čitam da je u pripremi nekakav nakaradni zakon o pčelarstvu ovdje u RS. Nisam siguran da li sam dobro razumio, ali valjda je predloženo da pčelinjak mora biti udaljen 50 m od bilo čega, a da su kazne za to po nekoliko hiljada maraka. Valjda je propisana i kazna za grabež opet od hiljadu ili dvije hiljade KM.

Nije mi jasno kako će to veterinar koristiti moj pčelarski nož, a tek šta ako ga ubode pčela, pitam vas ja!? Ne znam o čemu se radi ali ja nikada nisam imao problema tamo gdje sam držao pčele, a bilo ih je svugdje. Kažem opet, da ne bi samo kritikovao želio bi i da pohvalim neke institucije kao što je npr. Vet. Institut ’’Dr. Vaso Butozan’’Banjaluka. Oni su prije osam godina glatko odbili ponudu Amerikanaca da usvoje sjeme genetski modifikovanog kukuruza i počnju sa njegovom proizvodnjom. Bilo je i te kakvog pritiska preko politike, a umalo da nisu dobili i nekakve sankcije. Hrvati su to prihvatili pa su kasnije morali da zaoravaju te površine.

Ovo svoje Potkozarje volim jer je Bogom dano za pčelarstvo. Ja na ovim prostorima imam četiri vrste meda: bagrem vrijesak, livada i kesten. Sve medove koje sam od 63’ vrcao sam brižno čuvao. Imam uzorke od svakog vrcanja do sada. Posjedujem tu kolekciju koju su ljudi sa ovog našeg instituta nazvali mala banka meda. Bogu hvala za cijelo ovo vrijeme bilo je za mene, ali i za druge.

Incest i nametnici u košnici

Velika je borba oko toga da pčelar praktičar dođe do jednog predavanja i pokaže svoja zapažanja. Ja sam jednom u tome uspio 1984. godine u Splitu na pčelarskom skupu pod nazivom “Simpozijum o suzbijanju varooe”. Te godine sam uspio da snimim i indetifikujem mužjaka varooe. Svoj elaborat sam predstavio čitavim nizom slajdova i postavio pitanje gomili stručnjaka o tome da li incest vrijedi i kod razmnožavanja ovog opasnog nametnika. Ponavljam, nametnika, a ne bolesti kako se to prečesto ponavlja i tvrdi.

To moje izlaganje je izazvalo burnu raspravu, naročito po završetku sipozijuma. Tada sam upoznao i poznatog stručnjaka za proizvodnju matica sa ovih naših prostora, profesora Jovana Kulinčevića. On je bio jako skeptičan kao i jedan njegov kolega iz Hrvatske koji je bio i nekakav dopisnik inostranog časopisa, mislim nekog američkog. Oni su mi se čak i smijali.

Tada sam prof. Kulinčeviću postavio pitanje o kvalitetu matica na šta se on uozbiljijo. Pitao sam ga da li postoji selekcija matica protiv “američke kuge”, a on je ćutao.

Pitao sam ga da li je u tom slučaju presudna higijenska osobina kod zajednice. Da li zajednica koja je sposobna da pravovremeno čisti plodište od oboljelih larvi, suzbija širenje kuge u svojoj a time i u susjednim zajednicama? Sjenice i ostale sitne ptice kao i ježevi istovremeno kupe te larve izbačene van košnica, to je sve priroda uredila. Ostao je bez riječi, kao i njegovi simpatizeri. Kasnije sam nakon nekoliko godina jedan od svojih tada predstavljenih slajdova prepoznao u stranoj literaturi.

Med kao zamjena za infuziju

Od svih humanitarnih akcija najdraža mi je ona iz Knina. U toku sad ovoga nesretnog rata, kninskoj bolnici ’’Sveti Sava’’ sam poslao 100 kg meda. Napisao sam im u prilogu da u nedostatku infuzija mogu da ga koriste tako što će ga rastvoriti u toploj vodi i davati kao zamjenu za infuziju. Tu zahvalnicu koju su mi u tim uslovima poslali ističem posebno jer mi je od svih ovih diploma i nagrada, najdraža. Moram naglasiti da je med “krvotok ove plenete”, jer od 24 mikroelementa koji se nalaze u krvi čovjeka, njih 20 se dobije upotrebom meda u ishrani. (bhpčelar/arhiva/29. avgust 2013.)