Petar ili Peko Kovačević iz Trebinja je 55 godina u pčelarstvu:  Nekada sam u Sarajevio slao kante pune meda, a otuda su mi vraćali te kante pune maraka!

 Početkom maja ove godine Petar Kovačević iz Trebinja obilježio je dva vrijedna jubileja. Pet i po decenija pčelarenja i četiri decenije braka sa suprugom Nadom.

Rođen je u selu Skrobotno, iznad Bilećkog jezera krajem Drugog svjetskog rata. Kaže, danas kad sagleda situaciju, pčelarstvo nikako nije mogao izbjeći. Sa tri strane bio je okružen pčelama, pčelarima i pčelinjacima.
Njegov otac Radoslav imao je košnice. Priča nam, bile su to tradicionalne stubline i „dadablatke“, kako Hercegovci vole nazvati Dadan-Blatovu košnicu i koje su ga od malih nogu privlačile.

 Najbolja je „Jovanovićka“
Pamti te dane djetinjstva kad je iz škole trčao među pčele. Njegov tetak Pavle Salatić, takođe u Skrobotnu, imao je pčelinjak. A imala ga je i Zadruga i na njemu je radio Spasoje Vujović iz Bileće. S osmijehom na licu pamti svu trojicu i njihove savjete.

„Ćaća je imao stubline, dadablatke i nekoliko Jovanovićki. Svega dvadesetak društava. I on i tetak Pavle i Spasoje su ljudi od kojih sam naučio tajne ovog posla. Ako ga tako mogu nazvati, jer sam pčele uvijek doživljavao kao odmor poslije mog pravog posla u Industriji alata. Njih trojica su pčelarili shodno tadašnjem vremenu, reklo bi se danas, vrlo primitivno.– priča ovaj trebinjski zaljubljenik u pčele i prirodu.
Kad se zaposlio odlučio je da proširi pčelinjak. Da uozbilji priču. Prve košnice kupio je od Gojka Perotića u selu Čvaljina, u Popovom polju.

– Kupio sam dvije, a braća, koja su više voljela ribolov, častila su me sa još dvije. I uz one koje sam naslijedio, krenuo sam i prošle godine stigao do brojke od oko 150 društava. Vrlo brzo sam sam shvatio da je za naše područje najbolja Jovanovićka sa 12 ramova. Ram joj je dublji od LR-ke i bolje je da pčele zimuju u jednom nastavku. Zato sam prešao na taj tip kocke. I dan danas pčelarim s njima.

Drage uspomene
Petar ili Peko, kako ga zovu prijatelji kojigazi osmu životnu decenijukaže da „med prodaje kvalitet, a ne etiketa“. Sjeća se početaka; tada je u Trebinju bilo malo pčelara.

– U Trebinju sam uvijek volio sresti pčelare Nikolu Koraća, Sava Ljubibratića i Vlada Anđelića. Sva trojica vrsni i veliki pčelari. Nažalost, prva dvojica više nisu među živima, ali su im djeca i unučad nastavila tradiciju što me posebno raduje – sjeća se tih vremena, a onda se vraća u današnjicu u kojoj je, kaže, svašta se nakupilo u pčelarstvu. . Lažnih pčelara i lažnog meda ima na sve strane…
Ove godine Kovačevići su proslavili 40 godina braka. Kroz te četiri decenije, kažu, pčele su im donosile samo radost na licu. Nisu imali problema sa gubicima ni sa bolestima. U teškim vremenima prihodi od pčelinjih proizvoda su bili dobra dopuna kućnom budžetu.

„Dosta smo radili i još uvijek radimo. Selili smo po cijeloj Hercegovini u potrazi za dobrom pašom. Bilo je i dobrih i loših godina. Pamtimo 1990. godinu kad smo tri – četiri puta vrcali, a onda med spakovan u kante od 50 kila autobusom slali za Sarajevo. Tamo sam imao rođaka koji bi sve rasprodao za dan dva i vraćao mi kante pune njemačkih maraka. Od te zarade smo, Nada i ja otišli 1991. godine, taman pred nesretni rat, u Sarajevo u Auto-rad i kupili novu „ladu karavan 1300“, uglas pričaju Kovačevići.
Nada podsjeća Petra i da su med prodavali kantama i na trebinjskoj, dubrovačkoj, nikšićkoj i hercegnovskoj pijaci.

– Subotom iznesem kantu od 50 kila na pijacu i ponesem kutlaču. Narod dolazi sa kanticama od tri do 15 kila. To su bila vremena. Jedino smo u Nikšiću sipali u boce od litra. Ljudi tamo imaju tu naviku da se med ne pakuje u tegle nego u boce.
Iako je med od kadulje na visokoj cijeni, Petar i Nada su uvjereni da je najkvalitetniji livadski med, ali na kraju naglašavaju:

– Svaki med je odličan ako pčelar ne učestvuje u njegovom stvaranju. Nego sama pčela! (SeeSrpska)

Kad je moja Nada zavrtljala onaj ram…
Kad se oženio, 1980. godine, i Nada, koja je radni vijek provela u prosveti, mu se pridružila. Ali, kroz smijeh, priča nam Petar, tek poslije jednog malog incidenta.

– Pomagala mi je u vrcanju. Iz pčelinjaka smo nosili ramove u kuću. I tek što je uzela jedan ram, ubola je pčela. Ona je zavrtljala onaj ram, a ja sam u sekundi vidio da je na njemu ostala matica. Rukom sam je uspio uhvatiti i vratiti u košnicu.

Nada vrti glavom i kaže: „Nije baš sve bilo tako!“

(BHP)