Pet pčelarskih decenija Petra Baića iz Gradiške: SA SVOJIH 70 GODINA NE IZGLEDAM TAKO STARO, ALI PAMTIM MNOGO!

Ne znam da li sam ja nešto promašio, ili su me pčele nadmudrile! Uglavnom razvukao sam male provodnike na poletaljci, ispod stavio staklo… Bilo je tako zamišljeno da pčele prilikom prelaska preko tih provodnika, „drmne“ struja, a da otrov završi na onom staklu.Nekoliko dana kasnije sam primijetio da one komotne prelaze, ništa se ne trzaju, ne reaguju… Imam šta vidjeti. One su te provodnike presvukle propolisom. Tada sam shvatio da su pčele čudo i da su pametnije od čovjeka.

Potkozarsko selo Bistrica, je simpatično raštrkano naselje i mjesna zajednica koja se nalazi u sastavu Gradiške. I ono muku muči sa mladim ljudima, sve je više napuštenih objekata i zapuštenih imanja. A Bistrica je pravi mali raj i za endemske biljne vrste.

U ovom prirodnom raju smjestio je svoje pčele Petar Baić. Ovaj vitalni sedamdesetogodišnjak od kada zna za sebe je stravstveni pčelar. Ljubav i strast prema pčelicama naslijedio je od oca, odnosno od djeda. Tamo gdje su oni stali, Petar je nastavio…

Pet decenija u pčelarstvu

Naš domaćin gatzi kroz 70. Godinu. Ako je suditi po držanju, izgledu, vitalnosti… teško povjerovati da će uskoro proslaviti 70. Rođendan, ali on je spreman to dokazati i rodnim listom (uz osmijeh).

– U životnom kalendaru imam „sedam banki“ a u pčelarskom stažu okruglo pedeset godina. Nisam uračunao dječačko vrijeme provedeno uz pokojnog oca na pčelinjaku. Tada sam šegrtovao, ali i učio… Uglavnom, da se pčelarstvo vodi kao zanimanje, mogao bih imati dvije penzije – šali se Petar.

Dok pogledom miluje svoje pčelinje carstvo vraća se u vremena kada je trčkarao za ocem Gavrilom i spoznavao tajne pčelarstva. Njegov tata je pčelario sa DB košnicama, a imao je u prosjeku oko 150 društava.

– Kada sam završio školu za tehničara slabe struje u Banja Luci, samo mi je pokojni tata jedno jutro rekao „Evo ti pet košnica, pa se snalazi i radi“. Znao je da ga neću razočarati – sjeća se svojih zvaničnih početaka Petar.

Od tada nikada nije zapostavljao pčelarstvo. Penziju je stekao u banjalučkom „Čajavcu“, ali je uvijek imao vremena i za svoj hobi. I ne žali zbog toga. U sretnija vremena imao je stotinjak društava, danas je taj broj sveo na osamdesetak.

Teško je pet decenija aktivnog pčelarskog iskustva prenijeti na nekoliko stranica novinskog papire. Roman bi se mogao napisati…Petra ne pitajte gdje su ga sve nosile noge i vodile pčele. Bitno je da su sve te godine i sva ta iskustva ostale kao lijepe uspomene, pogotovo danas kada je pčelarstvo, kako rfeče, naš sagovornik „sve crnje i crnje“

– Nekada je bilo ružičasto, bilo meda ko vode, nije se moglo izvrcati. Počne se vrcati u aprilu ili maju, dođete do kraja, pa opet sve iz početka. A ove godine nisam izvadio pet kilograma po košnici. Bilo je godina kada nismo znali šta ćemo s medom. Već u rano proljeće sam vadio po 40 – 70 kg, a onda na bagremu u DFB-ovkama sam imao pun nastavak i još polunastavak s medom. Toliko je medilo da mi je falilo nastavaka… nakon toga bi došla amorfa, pa poslije lipa, obilna livada.

– Ali, tada je bilo i puno stoke. Trava do koljena, čisto polje, a pčele mirne i radne. Bilo je i ciganskog perja, a danas ga je skoro nestalo. Ove godine nisam vidio par cvjetova, a ako nema ciganskog perja na livadama, nije dobro. I to su signali iz prirode – kaže Petar.

Optimista sam, ali…
Uočio je još neke promjene. Kaže da su ove godine i rojevi bili „tanki“, čak su i iz jakih društava izlazili slabi rojevi, a matice se jako loše sparuju.

Slaže se i naš sagovornik da sve podsjeća na onu priču iz futurističkog romana, u kojem su sve pčele davno uništene čovjekovom nebrigom, pesticidima, nastojanjejm da promijeni prirodne tokove, pa armije mladih vrše oprašivanje svakog cvijeta četkicom i prahom polena. Tu se završava priča, ali bez sretnog završetka.

– Med je samo 1,5 odsto koristi koje pčele nose sa sobom. Tri četvrtine onoga što čovjek koristi ne bi postojalo bez pčela. Bojim se da narednih godina nećemo svjedočiti nestašici i biljaka, i voća, i povrća… Sve je manje pčela. Mislim da je ono što nam se sada dešava produkt megalomanskog ponašanja čovjeka, zapravo njegovog užasavajućeg narušavanja prirodnog sklada. – kaže naš sagovornik, te dodaje da ljudska pohlepa danas nastoji da ugrabi sve i da nekim vještačkim putevima, jeftinijim, radi stvaranja veće margine profita, uništava pčele, pčelinjake… – galsno razmišlja Petar, a onda kao da se ograđuje, kaže:

– Ja sam vječiti optimista. Iako je sve krenulo po zlu, ja ase nadam da će biti bolje!

Na svojoj je koži je sticao iskustva, na greškama najbolje učio, ali ne pamti teži trenutak za pčelarstvo od ovogodišnjeg.

Njegova pčelarska i životna deviza je divna rečenica koju je nekada u prošlom vijeku izgovorio Ćezare Kantu, italijanski istoričar, koja kaže: “Dobročinstvo je jedino blago koje se uvećava davanjem”. On je čitavog života darivao i ljubav, i znanje, i savjete, i med, i znanje, i košnice…

– U životu je uvijek bilo i strasti i propasti… Boga molim da smo došli u fazu kada nema strasti, a nad glavom nam se nadvila propast! – kazat će Petar.

Ne žali se na godine, uz suprugu sve i dalje radi u pčelinjaku. Doduše, u zadnje vrijeme mu u pomoć priskaču i sinovi, čak i onaj koji ima zaposlenje u Ministarstvu poljoprivrede RS-a dođe, navuče pčelarsko odijelo, pa pomaže ocu.

– Ovaj drugi sin je uvijek tu. Nema posla, pa se ne štedi u pčelinjaku. Ja ga ponekad znam zezati da nije politički podoban, pa ne može nikako da nađe posao – šali se, očito presretan, Petar Baić.

Na kraju smo našeg domaćina upitali da li je i koliko je svoje znanje prenosio na mlade pčelare?

– Jesam! To mi je i Božija i pčelarska dužnost. Nije lijepo da se hvalim, ali eto kad pitate reći ću vam da je tokom minulih 50 godina, kroz moju školu prošlo 20-30-tak mladih ljudi, koji su danas izrasli u uspješne pčelare. Svakom od njih sam darovao, ne jedan ili dva roja, nego i po pet. Nikada nisam žalio, pogotovo ako vidim da će od tog pčelara biti nešto.

Crnim polenom pčele spašavaju maticu
U svojoj višedecenijskoj praksi Petar je, kaže, imao brojna iskustva, važne lekcije koje je naučio prateći rad i ponašanje pčela. Kaže, da ga je bezbroj puta pčela znala iznenaditi.

– Prošle godine sam prvi put primijetio, a ove su mi ponovile istu stvar. Naime, kako imam hvatače polena koje radim uglavnom ručno, primijetio sam da mi ne nekoliko košnica pčele donose samo crni polen.

Bude mi sumnjivo, pa zavisim u košnicu, a ono unutra leglo šareno, matica stara. Provjerim i ostala društva, gdje sam primijetio da je ponajviše crnog polena. I u njima matica nikakva!

Tada sam zaključio da pčele nalaze polen koji stimulativno djeluje na jajnike, njime pokušavaju spasiti maticu, stimulisati je da ima zdravo leglo.

Taj crni polen je čudo, donose ga sa crnog maka. Očito djeluje kod reprodukcije, pa sam sad siguran da bi mogao pomagati i čovjeku, odnosno ženama koje imaju problema sa neplodnosti – kaže Petar.

Ugovor sa Novosađanima
Za Petrovog oca Gavrila Baića su u bivšoj Jugoslaviji znali svi naučni instituti, pčelarske zadruge, profesori, doktori, piolitičari, narod… Imao je rejting jednog od najupješnijih i najcjenjenijih pčelara u tadašnjoj državi.
Koliko je bio stručan i uspješan, ilustruje i ovaj ugovor sa novosadskim Institutom za pčelarstvo, prema čijim odredbama je gavrilo bio obavezan da za potrebe Instituta proizvbodi rojeve.

– Oni su iz Novog sada dovozili prazne košnice, a naše obaveze su bile da im te košnice napunimo jakim i zdravim rojevima – priča Petar, te dodaje da je tada prvi put u životu vidio LR košnice.

Inače, Petrov otac gavrilo je mlad otišao u penziju. Imao je beneficirani radni staž kao službenih unutrašnjih poslova. (Bhpčelar/E.Milić)