Pčelar Rifet Crnčalo: PČELA NIJE KRAVA ILI OVCA PA DA JOJ NAMETNEŠ SVOJU VOLJU!

Gledam pčele, uzlijeću kao avioni, samo rade. Očito je da se klima mijenja i da je svake godine na sceni nešto drugačije. Bilo kako bilo, pčelarstvo može biti rizično, ali je slast druženja sa pčelama puno veća od od bilo kakvog rizika i nedaće – govori Rifet dok žuri da se vrati poslu oko svojih krilatih mjezimica

Rifet Crnčalo spada u red skromnih, ali izuzetno cijenjenih pčelara. Posjetili smo ga na njegovom pčelinjaku u Paljanskom naselju Hrenovica. Bogatstvo i raznolikost prirode naslućivali su da Rifetove pčele uživaju u pravom malom raju.

– Ovdje su klima i nadmorska visina izuzetno povoljne tako da nema potrebe da igdje selim pčele – govori Rifet dok nas uvodi u priču o sebi i svojim ljubimicama nastanjenim u 60-ak košnica.

Hrana za budžet

Po zanimanju je automehaničar. Prije rata radio je u FAMOS-u. Odmah poslije rata otišao je u penziju. Već 1996. godine nabavio je svoju prvu košnicu i krenuo očevim i djedovim stopama.

– Moj djed Šemso bio je izuzetno cijenjen i vrstan pčelar. Još u taj vakat, 1970-tih, imao je oko stotinjak košnica. Uz njega sam učio o pčelarstvu. Kasnije je moj otac Izet nastavio njegovim stopama, a evo i mene – govori Rifet i naglašava kako je sretan što će se i poslije njega nastaviti loza porodičnog pčelarstva. Njegov sin Merim desna mu je ruka u pčelinjaku.

– Nagovara me da proširimo pčelinjak na 100 košnica. Drago mi je što je i on zavolio pčele – dodaje Rifet.

Veli da je sve teže pčelariti, da su sve rjeđe medonosne godine, u kojima se može izvaditi prosječno po 20 kilograma meda.

– Mada, teško je govoriti koliko je meda po košnici jer ni jedno pčelinje društvo nije isto i ne donese istu količinu meda – napominje pčelarski zaljubljenik.

U vrijeme sezone ne dolazi u Sarajevo sa svoga imanja u Hrenovici. Kaže da gore hrani dušu ali i kućni budžet.

– Ima tu i troškova i ulaganja. Ali, proda se i poneki roj. Uglavnom, ovo dođe kao velika finansijska pomoć osim što je izvor zdravlja i ljubavi – kaže pčelar Crnčalo.

Osim pčelarstvom, na svome imanju ovi vrijedni ljudi se bave i poljoprivredom. Za svoje potrebe ali i potrebe tržišta kojeg sačinjavaju njihovi prijatelji, rodbina te određene trgovine, siju i pšenicu, krompir, luk i još neke ratarske kulture.

– Raditi se mora, a ja svoje penzionerske dane iskorištavam maksimalno u radu – kaže Rifet.

Posebno radne

U nastavku razgovora objašnjava da se pčelarstvo mora voljeti i da se rad oko pčela mora poznavati.

– Pčelarstvo je vrlo interesantna grana. Pčela nije krava ili ovca. Pčeli ne možeš ništa nametnuti kao drugoj stoki. Pčelama se morate prilagoditi. Morate ih pratiti. Tako sam i ja našao svoju tehnologiju pčelarenja i odnosa sa njima. Recimo, svakih 13 do 15 dana svaku košnicu detaljno pregledam… – nabraja Rifet.

Osim meda i ponekog roja, Rifet se ne bavi nikakvim drugim proizvodima od pčela. Kaže, i ovo mu je dosta. Sav med proda na kućnom pragu i nikada nije imao problema sa tržištem.

– Kvalitet je presudan. Ljudi danas prodaju svašta. Ovdje je priroda netaknuta, a i maksimalno pazimo šta nam pčele „jedu“ i „piju“. Mnogi danas truju i pčele i konzumente njihovih proizvoda raznim antibioticima i vještačkim prerađevinama i dadacima – upozorava Rifet, te završava svoju priču slijedećim riječima:

“Gledam pčele, uzlijeću kao avioni, samo rade. Očito je da se klima mijenja i da je svake godine na sceni nešto drugačije. Bilo kako bilo, pčelarstvo može biti rizično, ali je slast druženja sa pčelama puno veća od bilo kakvog rizika i nedaće – govori Rifet dok žuri da se vrati poslu oko svojih krilatih mjezimica. (BH pcelar/arhiv)