NAJTEŽE JE STIĆI DO PRVE KOŠNICE: Borika Savić iz Popovca kod Paraćina bila je među prvim ženama pčelarima još prije četvrt vijeka

KADA je prije četvrt vijeka Borika Savić iz Popovca, kod Paraćina, odlučila da gaji pčele da bi imala razlog da odlazi u prirodu, nije baš naišla na odobravanje supruga i djece. Nije odustajala.

Prvu košnicu i prvo znanje dobila je od LJubiše Matića, tada najpoznatijeg pčelara u opštini. Zatim je krenula na stručna predavanja i učlanila se u pčelarsko udruženje “Grza”.

Dok nije stigla do desete košnice sve je radila sama, a onda je morao da joj se pridruži suprug Budimir. Danas, on kaže da je Borika za pčelinjak “glavna”. Imaju pedesetak košnica u Sisevcu i Popovcu, gdje žive.

– Jesam glavna, ali bez Bude ne bih mogla ništa jer je on zadužen za fizičke poslove – sa osmijehom veli Borika.

U široj njihovoj familiji niko se nikad nije bavio pčelarstvom, mada se u monografiji Stubice pominje neki Borikin predak koji je gajio pčele.

– U održavanju društava najteže su bolesti jer se odmah ne vide. U toj oblasti uvijek ima novina. Treba stalno učiti. Košnicama ne prilazim bez zaštitnog odijela, rukavica i dimilice, ali uvijek dobijete poneki ubod. Inače, bagrem ove sezone uopšte nije obećavao, ali ga je ipak bilo i vrcali smo. Livada je još strašnije podbacila, te vrste meda gotovo da nema. Možda kilo-dva po košnici – napominje Borika.

Kad je o pomoći koju imaju reč, najveća je kada se okreće centrifuga. Onda se priključuju unuke i sin, ali je problem donijeti pune ramove iz Sisevca do kuće. Savići imaju šestoro unuka od ćerke i sina, što je pravo bogatstvo. Borika još voli da putuje i često odlazi u banje gdje med začas plane.

– Obožavam da sam tamo gdje se nešto dešava jer volim da se družim. Kad sam nabavila prvu košnicu nije bilo drugih žena u Paraćinu koje su se time bavile, a sad ih ima nekoliko. Ne smatram sebe profesionalcem, ali volim rad u pčelinjaku. Pokušavam takođe i da neke obaveze prenesem sinu jer pčelarenje nije samo vrcanje meda – naglašava Savićeva.

Na pitanje šta je u pčelarenju najteže, Borika kaže da je to stići do prve košnice.

– Najteže je krenuti, a meni je za to trebalo punih deset godina. Ostala društva stvorila sam razrojavanjem. Inače, naši odbjegli rojevi usrećili su mnoge jer ne boravimo u Sisevcu stalno.

U OBJAŠNJENJU “filozofije” košnice, od Borike saznajemo da se u ovom periodu izležu zimske pčele koje žive do proljeća, a trutove radilice likvidiraju. Izbacaju ih iz košnice po lošem vremenu jer su im suvišni.

– Pametnice – veli Borika, dok Budimir vrti glavom i kaže da su pčele kao vojska.

Organizacija im je uvek besprijekorna, pa im je zato i rezultat rada vrhunski.