Branko Biletić (76) jedan od najstarijih fojničkih pčelara: Djeco, daj Bože da nakon prve godine pčelarenja imate dovoljno meda da oližete prste!

 Evo, ja sam umjesto dvadeset trebao imati dvjesto košnica. Bude gubitaka, Ali stalno nabavljam nova društva, i tako već osamnaest godina. Dešavalo se da zazimim deset društava, pa da na proljeće nema ni jednog. Pčele jednostavno nestanu. Kažu da je to do klime, kolapsa kolonije, ko će ga znati… Ali, sve je to dio pčelarskog staža i nikada ne znate šta će vas zateći na pčelinjaku

Malo je mjesta u Bosni i Hercegovini koja se mogu pohvaliti prorodnim ljepotama kakve ima Fojnica, smještene podno Vranice. Nepregledne livade, bogati šumski plodovi, čista i pitka izvorišta pravi su raj za monobrojne turiste koji svake godine hrle u ove krajeve, ali i za pčelare za koje je svaka medonosna travka zlata vrijedna.

Jedan od njih je i sedamdesešestogodišnji Branko Biletić, koji je u slatke vode uplovio prije osamnaest godina, i danas vodi brigu o dvadesetak košnica koje se nalaze u dvorištu njegove kuće u naselju Gromiljak. Branko je među mještanima danas poznat kao jedan od rijetkih i cjenjenijih pčelara fojničkog kraja.

 Svaka greška je lekcija
– Penziju sam dočekao 2000. godine, i da vam pravo kažem, pčelama sam se počeo baviti iz zabave. Trebao mi je neki hobi koji uz kojeg bi mi vrijeme brže prošlo, a s obzirom da mi se djed bavio pčelama još u vrijeme kad se pčelarilo sa pletarama, odlučio sam da provjerim da li se djedov talenat kojim slučajm prenio i na mene – kazuje Branko.
Prve košnice Branko je kupio preko oglasa, i to od Rašida Zorlaka, jednog od najvećih pčelarskih autoriteta u BiH. Veoma brzo su se i sprijateljili, a Branko je u Rašidu osim prijatelja, vidio i savršenu priliku za učenjem.

– Imao sam neko osnovno pčelarsko znanje jer sam pčele veoma brzo zavolio tako da sam sakupljao raznu literaturu. Puno sam čitao, učio, griješio, pa opet učio… Srećom, Rašid je moj dugogodišnji prijatelj tako da me i on u početku malo edukovao, uputio i ukazao na neke „trikove“. Tako da se danas sam, bez ičije pomoći brinem za svoje pčele – kazuje Branko.
I dok se većina pčelara najviše uzda na bagremovu pašu, Branko ove godine sve nade polaže u livadu koje u ovom kraju ima u izobilju.

– S obzirom da je Fojnica poznata po zelenilu i prirodi, moje pčele najviše vremena provode na livadskoj paši. Evo, prije par dana sam četiri košnice odnio na bagremovu pašu da vidim kako će biti, a kako čujem od kolega pčelara iz kraja, ni bagrem ove godine neće izdati.

– Ipak, ovo je rojevna godina, tako da su pčelinje zajednice oslabljene pa i kada ga ima, med nema ko da unese. Još nisam počeo sa vrcanjem, ali očekujem da će se prinos mjeriti u stotinama kilograma – vjeruje Branko.

 Ne napuštajte školu radi pčelarstva!

Iako kaže da je pčelarstvo za njega najprije hobi i vid zabave, priznaje da ga je vremenom rad u pčelinjaku sve više oduševljavao i ispunjavao, tako da se danas u potpunosti predao ovoj grani stočarstva.

– Za ovaj posao je prije svega potrebna ljubav i strpljenje, ali i velika novčana ulaganja u opremu. Skupo je sve, od voska, ramova, preparata za bolesti… Evo, tek prošle godine sam počeo vrcati med i uspio sam prodati oko pedeset kilograma kojeg sam prodao na kućnom pragu čisto da pokrijem te troškove.

– Često čujem od omladine kako hoće da napuste školu i kupe par košnica kako bi se „preko noći“ obogatili. Nema tu nekih para, djeco. Posebno ne bez muke, odricanja i znoja. A pčelari su nestrpljivi. Ne nabave ni dvije košnice a već u glavama vrte neke basnoslovne cifre. Daj Bože da nakon prve godine imate dovoljno meda da oližete prste, i to ako godina bude dobra, samo toliko vam mogu reći – smije se Branko, inače član udruženja pčelara „Kiseljak“.
Na pitanje da li razmišlja o proširivanju pčelinjaka i eventualno pokretanju nekog ozbiljnijeg biznisa, Branko kaže da je to posao za mlade, i da se nada da će jednog dana brigu o njegvom pčelinjaku preuzeti kćerka Sandra koja iz Sarajeva često ocu dolazi u posjetu.

 Iz Brankove kuhinje prirodnih preparata
Posljednjih dvadesetak godina zabilježen je masovni pomor pčela zbog niza faktora, ali kako kažu stručnjaci, ključnu ulogu ima i nedostatak hrane, prvenstveno polena koji je izuzetno važan za razvoj društva. Zbog toga pčelari moraju da stalno uče i snalaze se.

– Ne smijemo više čekati šta će priroda reći i gledati kakva je klima, pa da shodno tome tretiramo svoja društva. Bilo je velikih gubitaka u ovim krajevima, a varoa i pesticidi nisu zaobišli ni moj skromni pčelinjak. Borba sa parazitima mora biti stalna, ozbiljna i efikasna ako pčelar želi da ima zdrava i napredna društva.

– Evo, ja sam trebao umjesto dvadeset imati dvjesto košnica. Bude gubitaka, a ja opet nabavljam nova društva, i tako već osamnaest godina. Dešavalo se da zazimim deset društava, pa da na proljeće nema ni jednog. Pčele jednostavno nestanu. Kažu da je to do klime, kolapsa kolonije, ko će ga znati… Ali, sve je to dio pčelarskog staža i nikada ne znate šta će vas zateći na pčelinjaku– kazuje Branko.
Poznato je da svaki pčelar ima svoj način pčelarenja i neko tajno oružje protiv pčelinjih bolesti. Svaki od njih ima neke svoje sisteme rada koja imaju neke svoje prednosti i mane. Branko Biletić nije izuzetak i rado nam je otkrio jedan recept kojeg koristi za jačanje pčelinjeg imuniteta.

– U zadnje vrijeme malo više obraćam pažnju kad prihranjujem pčele, pa im pravim sirup od žare i ljekovitog bilja kojeg usput uberem poput maslačka, kadulje ili nane. Kada skupim sastojke, sve ukuham sa šećerom da bude kao med i onda im to dajem za imunitet i zimsku prihranu. To je preparat prikladan za prihranu nakon zadnjeg vrcanja ili ukoliko pčelama nedostaje unosa iz prirode. Mislim da sam uspio napraviti neki univerzalni lijek jer evo već dvije godine nemam nikakvih gubitaka – smije se Branko.

Pomogao oživjeti zaboravljenu tradiciju
Kako kaže, med, vosak i propolis kojeg sakupi, Branko uglavnom koristi za svoje potrebe.Višak koji ostane nesebično podijeli porodici i prijateljima, a upravo uz pomoć voska Brankovih pčela, početkom godine ponovo je oživljena stogodišnja tradicija pravljenja svijeća u Gromiljaku. Članice udruženja za očuvanje okoliša „Eko srce Gromiljak“ danas imaju pune ruke posla.
– Svijeće su cijenom postale prihvatljive tako da više i ne razmišljamo od čega se prave. Ne tako davno, naše bake su pravile svijeće od pčelinjeg voska i poznato je da su takve svijeće daleko kvalitetnije, ljepše su mirisale i izgledale drugačije.
– Prilikom izrade koristimo samo prirodne materijale, pčelinji vosak kojeg nam je darovao Branko Biletić, fitilj od pamuka, te zaboravljena pomagala, kalupe, sita i drveni stap.
– Zahvaljujući Branku koji nam je nesebično poklonio vosak svojih pčela, imamo materijal da ovu tradiciju vratimo iz zaborava – kazala je predsjednica Udruženja Mirjana Barbić.

(Arhiv BHP)