Azra Arnautović (38), pčelarka iz Breze: Ne posuđujem nikom pčelarski alat pa nemam problema sa pčelinjim bolestima!

Kad sam prvi put obukla pčelarsko odijelo, tresla sam se kao prut na vjetru. Ipak, roj se primio, i od tada, nema dana da nisam na pčelinjaku. Veće strasti od pčelarenja – nema.

Azra je 38-godišnja domaćica iz Breze. Pčelari već deset godina. Uglavnom sama, mada joj veliku pomoć i podršku pružaju sinovi Mensur i Nermin.

“Kad su bili malo manji, pomagali su, donosili dimilicu i slično. Danas nisu nešto posebno zagrijani za pčelarstvo, ali ja ih upošljavam koliko god mogu kako bi zavoliti i jednog dana nastaviti moj rad. Sreća je pa imam redovnog pratioca na pčelinjaku koji mi nesebično pomaže. To je knjiga gospodina Radivojca “Pčelarstvo- napredni priručnik” jer je tako jadnostavna i lijepo i lahko je u njoj sve opisano i napisano. Definitivno, pčela se mora voljeti i poštovati ali, mora se i učiti svakodnevo. Kupujem takođe redovno BH pčelar i pratim na Facebooku pčelarske grupe i oduševljena sam našimpčelarima koji svojim temama i savjetima pomažu svima nama – priča nam Azra.

Prvu košnicu s pčelama kupio je njen muž u jesen 2006. godine. Sam se brinuo o njoj, no, naredne godine, u proljeće, doživio je tešku nesreću na poslu. Ostao je invalid, nije se mogao kretati, a na tu je košnicu pao zaborav.

“Muž mi je rekao da obučem njegovo odijelo i stresem roj u prazan sanduk. Postupila sam tako iako sam se sva tresla od straha. Međutim, pčele sam uspješno stresla u sanduk i nakon tog prvog “dodira” s pčelama, više iz pčelinjaka ne izlazim – započinje priču za bh pčelar Azra Arnautović.

Njen muž je svojevremeno u Rudniku mrkog uglja “Breza” doživio tešku nesreću. Na njega se obrušio veliki kamen, pokidao mu živce na nogama zbog čega je ostao invalid. Kretanje mu je svedeno na minimum tako da je pčelinjak “na Azri”.

U razgovoru s novinarima BH pčelara prije pet godina, Azra je svojih tadašnjih dvadeset košnica nazvala bebicama. Tako se prema njima odnosila.

Spontana ljubav bez kalkulacije

– Ostalo je isto. Sad posjedujem 16 košnica jer sam i sama imala jednu nezgodu zbog koje sam godinu i pol dana nosila šarafe i imala fiksiran zglob. Jedno vrijeme se nikako nisam bavila pčelarstvom, pa sam nastavila sa usponom, devet pa sad 16…Plan mi je uduplati broj košnica jer imam veliku potražnju za medom – kaže Azra, dodajući kako je svim srcem zavoljela pčele.

– Znanje o njima proširujem svaki dan. Pčelarstvo je kao medicina, svakodnevno se otkrivaju nove stvari. Učenje je neophodno za poboljšanje pčelinjeg života – priča Azra.

Dodaje kako je pčelarstvo spontano zavoljela. Nije bilo plana, kalkulacija, ničega. Samo se desila čista ljubav.

– Odmah na početku pčelarske karijere planirala sam proširiti pčelinjak i kupovinu vlastite zemlje. Želja mi se ostvarila tek nedavno. Pčelinjak mi je sada uz kuću, proširila sam se kupovinom zemlje i to je jedan veliki plus i za mene i moje pčelice. 2014.  sam imala tešku povredu noge, lom zgloba i oporavak je trajao pune dvije godine, a i još se desila bespašna i loša pčelarska godina tako da sam imala gubitke. Sad sam hvala Bogu  dobro i oporavljam pčelarsko stanje.

– Inače, pčelarim sa farar košnicama prvenstveno što su manje i samim tim lakše od LR košnice, imam i farar nukleuse, izgledaju kao male kutijice. Ja pčele vozim na planinsku pašu i farar košnica brže unese i zatvori ramove tako da ako je paša imalo lošija, ja ipak imam nešto meda

Uglavnom ih vozim na ispašu u selo Homar kod Čevljanovića jer gore imam rođake i oni mi paze pčele od svih nedaća, posebno medvjeda. U tom regionu česte su vijesti da se medo namerači na košnice.

– Inače, pčele prevozim posebno napravljenom i atestiranom registrovanom autoprikolicom koja je koštala oko 2.000 KM i u nju može stati 12 košnica tako da za jedno veče prevezemo dva puta relaciju Breza – Srednje –Homar. Selenje je inače izuzetno naporan težak i opasan proces ali bez toga ne bih imala nikakve zarade niti bi uopšte bilo meda – kaže Azra.

– Inače, u ovih zadnjih pet godina sam sazrela i kako se kaže, omudrovala kao pčelar mada i dalje učim i nailazim na nepredvidive situacije u košnici zato i najviše volim pčelu jer svaki put kada otvaram košnicu, nikad 100 % nisam sigurna šta je i kako je u njoj.

U Brezi ima dosta dobrih pčelara ali na žalost nemamo udruženje, a zašto i kako ne znam jer ja kao žena i nisam ozbiljno shvaćena kod pčelara, a takođe, u opštini Breza, u odsijeku za poljoprivredu nema neke velike zainteresovanosti i saradnje.

– Od pčela ima koristi ali ja smatram da pčelu prvo treba voljeti i poštovati pa će i za pčelara biti koristi. Poznajem takozvane pčelare tj. medare koji čitavu godinu prodaju med i pčelinje proizvode a, ili imaju par košnica ili ne, no, to je svakako stvar za zakona. Moj pčelinjak svakog proljeća posjeti na moj zahtjev veterinar, izvrši pregled i dosad nikad nisam imala nikakvih bolesti ili bilo šta slično. Moj muž  je zadužen za selenje pčela i za popravke i pravljenje sanduka, ramova i slično, a ja radim sve ostalo; kako moji ukućani kažu, ti radi to sve ostalo komplikovano (smijeh).

Još jedan novitet desio se u proteklih pet godina. Azra je kupila komad zemlje pa su joj sad košnice tik uz kuću.

– To je veliki plus i za mene i moje pčelice. U ovo loše vrijeme loših ljudi, za mene su pčele najbolji prijatelj i ja razgovaram sa njima i one znaju sve moje tajne. Živim i prilagođavam se njima, u proljeće svakodnevno udišem njihov miris, a ljeta provodim sa njima na planini i one su izvor zdravlja, kretanja, čistog vazduha. Njihov ljekoviti miris mi daje zdravu i pozitivnu energiju za život. Sav uložen trud i vrijeme, moje pčelice mi financijski nadoknade. Ako se pčelarstvo može nazvati granom poljoprivrede onda je to jedina poljoprivredna djelatnost koja u isto vrijeme miriše, daje zdravlje, i finansijsku korist – kaže Azra.

Dodaje kako je njoj za odagnavanje svakodnevnih stresova i briga – potrebno sasvim malo – jedna dimilica i pčelinjak.

Dimilicom protiv stresa i briga

– Ni joga ni meditacija ni odlazak na Sejšele – tek ja potpalim dimilicu, obučem odijelo i istog trena zaboravim sve svakodnevne brige i probleme; jednostavno se isključim i kad priđem pčeljinjaku prvo posmatram kretanje pčela i uživim se u njihov zvuk, mirise…za mene ne postoji ništa više.

 – Što se bolesti tiče, nisam nikad imala problema jer redovno dezinfikujem alate i mijenjam sanduke i ramove. Ne posuđujem nikome pčelarski pribor. Protiv varoe radim zadimljavanje tri do četiri puta i početkom decembra tretman oksalnom i to je to. Čisto odijelo i rukavice, posebna su garderoba koju nosim samo kod pčela. Moj savjet je svim pčelarima da drže čist pčelarski alat te zaštićen i uredan pčelinjak i to je to . Definitivno je to moje pravilo da nikad nikom ne pozajmljujem pčelarske stvari kao što je vrcaljka, burad za med i slično.

– Pčelarima početnicima savjetujem da prvo uče i proučavaju i čitaju o pčelama i svemu vezano za pčelarstvo pa tek onda da nabave košnicu-dvije. Ne srljajte grlom u jagode. Ne bih savjetovala ljudima koji preko noći očekuju profit da ulaze u ovaj posao. Nema ništa brzinski ni preko noći.

– Inače bi se medarima i profiterima zakon trebao baviti, a proizvođači meda bi morali imati ljekarsko uvjerenje da su zdravi, kao i njihove pčele.

– Što se tiče samog pčelarstva, djeca još od predškolskog uzrasta trebaju učiti šta je pčela i koliko ona znači cjelokupnom pčelarstvu. Malo se o tome priča osim na internetu, a to nije dovoljno ni ozbiljno.

– Na kraju bih još samo dodala da se prodavci meda ne moraju reklamirati, med sam govori za sebe – kaže Azra.

Tek na kraju razgovora upitasmo je i šta je po zanimanju.

– Ma domaćica, ali vi napišite pčelar. Jer ja to jesam. Pčele – to je moj hljeb. Pčelarstvo – jedino zanimanje.  (E. K./bhpčelar)