Amir Fazlić (32), sudski referent i pčelar iz Bihaća: Svaki dan zahvaljujem pčelama što su me pozvale u svoj svijet

S prvom košnicom koju sam otvorio, primio sam oko 30-50 uboda za koljeno. Nelagoda je trajala nekoliko sati i prošla. Od jednog iskusnog pčelara sam čuo da pčele osjete gdje nam je bolno mjesto i tu bodu, a meni je baš to koljeno danima bilo bolno. Nakon tog događaja bol se povukla. Da li su ti ubodi bili „poklon“ pčelica da bi me moja bol prošla ili slučajnost, samo Bog zna. U svakom slučaju mišljenja sam da se pri otvaranju košnica ipak treba koristiti pčelarska bluza, bar dok ne postanemo iskusniji, i raditi sa mnogo, mnogo osjećaja.

Samo je jedan korak bio potreban da tada 28-godišnji Bišćanin, Amir Fazlić, krene stazom kojom niko u njegovoj porodici nije hodio – stazom pčelarstva. Desit će se to, priča nam, prije tri-četiri godine, kada je zakoračio na pčelinjak svog sugrađanina Hasana Fatkića, koji će mu i mentor postati.

Ljubav prema malenim “zujalicama”, desila se na prvi pogled. Bilo je kao u najljepšoj pjesmi, opisuje nam Amir.

– Tu sam čuo najljepšu muziku ikada, zvuk i rad pčela. Od tad, pa evo do danas, četvrta godina uspješnog pčelarenja, moja ljubav prema pčelama i pčelarstvu samo raste. Jednostavno se rodila povezanost na prvi klik. Ušao sam u pčelinjak i poželio da nikad ne izađem – priča nam Amir, danas četiri godine stariji i iskusniji pčelar.

Povezivanje s prirodom

– U mojoj porodici nikad se niko nije bavio pčelarstvom ali mi je otac kroz ribarenje prenio ljubav prema prirodi. Sa njim sam često boravio kraj Une, i to je ostavilo traga. Od tih dječijih dana, svoje slobodno vrijeme sam uvijek provodio u prirodi; ribarenje, gljivarenje, branje bilja itd…bilo je nešto u čemu sam zaista uživao, a onda sam nekako počeo razmišljati u tom smjeru da bi bilo dobro naći neku zanimaciju koja će moj odnos sa prirodnim ambijentom i ovjekovječiti – pojašnjava Amir.

Dodaje kako je “povezivanje” s prirodom isprva vidio u sadnji voćarskih kultura kao što su lijeska, orasi, aronija ili jabuke itd, ali, neke se okolnosti nisu podudarale s njegovim željama.

– Naravno, ta želja je još uvijek prisutna, ali mi je pčelarstvo sad prva ljubav. Pčelarstvo me povezalo s prirodom, a voćarstvo je sljedeće na spisku želja koje namjeravam ispuniti – priča Amir.

Veliku zahvalnost osjeća prema svom mentoru Hasanu Fatkiću za kojeg ima samo riječi hvale. Fatkiću, a kasnije i Elviru Šehiću, poznatom bihaćkom pčelaru i predsjedniku pčelarskog udruženja „Bihać“, Fazlić duguje većinu svog znanja. Njih dvojica su „razlog“ Amirovog ulaska ali i ostanka u ovom humanom zanimanju.

– Prvi suset s pčelicama desio se na pčelinjaku kod Hasana. Bilo je to 2013. godine, a Hasan je, evo i to da istaknem, afirmirao veći broj mladih pčelara na području Bihaća, u smislu nesebičnog prenošenja znanja, što je svakako veliki doprinos pčelarstvu. I ja sam mu se tako, javio, objasnio za šta sam zainteresovan i bez razmišljanja me čovjek pozvao na svoj pčelinjak.

– Tom je susretu prethodila ona moja želja o povezivanju s prirodom. Negdje sam prije toga, “slučajno” čuo za pčelarstvo, da je to jedan jako zanimljiv hobi, i da se teoretski svako ko ima volju, može okušati u tom području. Počeo sam malo više da se informišem i raspitujem pa sam tako saznao i za Fatkića.

Fatkić i Šehić su magovi pčelarstva

– Tako je to krenulo. Od prvog momenta smo uspostavili odnos: mentor – učenik. Ispostavit će se da je taj susret bio pun pogodak. Fatkić je odličan mentor za svakog ko se želi baviti pčelarstvom. Ja sam pune dvije godine, vrlo često boravio na njegovom pčelinjaku i zaista mnogo praktičnog rada prošao, što mi je pomoglo da se brzo osamostalim. Obzirom da se u pčelarstvu uvijek uči, da znanja nikad nije viška i obzirom da postoji mnogo različitih tehnologija pčelarenja, a meni znanja i istraživanja nikad nije dosta, “spletom okolnosti”, pojavio se u procesu mog pčelarenja i Elvir Šehić.

– Saradnja je tekla prirodno, neusiljeno. Imao sam nekih pitanja i nejasnoća, a Elvir je nesebično pružao najbolje moguće odgovore koji su za mene bili lako shvatljivi, pa evo i do danas je tako – niže Amir riječi hvale.
Lijepo je to čuti budući da i u pčelarstvu postoje tabori, “pčelarski” ego, sujeta i teorija da “samo ja sve znam”. I znanje, kako teoretsko tako i ono praktično, mnogi žele ljubomorno sačuvati za sebe.

– To sa Šehićem i Fatkićem nije slučaj, sve što znaju, dijele s drugima, a znaju jako puno i umiju znanje prenijeti  – tvrdi naš sagovornik koji sebe već smatra ozbiljnim pčelarom, čije pčelinje carstvo raste svake godine.
– 2013. sam probno kupio svoja prva dva pčelinja društva, a već 2014. godine ih imao deset. Danas ih imam 30 i to je moj najveći broj do sada. Namjera mi je da u 2016. broj društava povećam na 70 do 80. Bit ću jako sretan ako mi to pođe za rukom.  Inače, od samog početka je sve to nekako kod mene bilo ozbiljno, bar što se tiče mojih namjera. Počelo je kao hobi, a onda se rodila ljubav, a kad se to desi, onda je nekako prirodno da hobi preraste u nešto više.

Moje mišljenje je da su najbolji poslovi upravo ti koji prerastu iz hobija, jer ti poslovi imaju dušu, nemaju psihička opterećenja niti neka moranja, nego vam to jednostavno ide, a vi se samo puštate… Mislim da je to ključ uspjeha. Inače, širio sam se onoliko koliko su mi osnovni uslovi to dozvoljavali – kaže Amir.

Pri pomenu psihičkog opterećenja, dodaje kako njemu bavljenje pčelarstvom pomaže i da se relaksira, opusti, zaboravi na stres i poslovne obaveze…

Pčelinjak – vrata jednog novog svijeta

– Znate, radim kao sudski referent u Općinskom sudu u Bihaću i obzirom da je posao jako zahtjevan, znate, administracija kao administracija, mnogo raznih informacija čujem i vidim, onda mi pčelarstvo super pomogne da se mentalno razbistrim i relaksiram. Bez obzira koliko umoran bio, koliko sam pod stresom, ja kad uđem u svoj pčelinjak, kao da sam otvorio vrata jednog sasvim drugog svijeta. Sve ovozemaljske brige nestaju, tope se. Vjerujem da je tako i kod drugih pčelara – pojašnjava Amir.

Njegov stacionarni pčelinjak smješten je u okolici Bihaća, području koje obiluje livadskim i šumskim pašama, na nadmorskoj visini od oko 250 metara. Svoje prve mušterije obradovao je jako kvalitetnim livadskim i šumskim medo. – medljikovcem.

– Već od ove godine planiram da selim društva na razne ispaše, u pitanju su bagrem, lipa i kesten, čime ću proširiti asortiman, a vjerujem i obradovati svoje potrošače, a i pčelice.

– Prošla pčelarska godina je bila veoma izdašna, što mi je omogućilo i prve veće viškove meda, tako da sam ga i prodavao. Med su prvo počeli da kupuju poznanici, a kvalitet je brzo prepoznat, pa što se tiče potražnje, veoma sam zadovoljan, a Bogami, i moji vjerni potrošači meda nemaju zamjerki. Ovom prilikom im se zahvaljujem, jer svojim povjerenjem doprinose i mom razvoju u ovoj oblasti. Mogu da im obećam da će kvalitet uvijek biti na nivou.  Kada je cijena u pitanju, gledam da je prihvatljiva, a ujedno i cijena koju preferira većina pčelara; u ovom momentu to je oko 15 KM po tegli – kaže Amir..

U dosadašnjoj praksi se nije susretao s neugodnim situacijama. Njegove pčelice ne poznaju nijednu od pčelinjih bolesti.

– Hvala Bogu za sada nemam iskustava sa nekim bolestima koje se znaju javiti u pčelinjim društvima, ali sam se teoretski putem knjiga i časopisa informisao o mogućim bolestima pčela, jer smatram da je to nužno da bih mogao pravovremeno i ispravno reagovati u slučaju da se neka bolest pojavi na mom pčelinjaku, nikad se ne zna. Moj zadatak je da djelujem preventivno i poduzmem sve moguće mjere da do toga ne dođe.

Amir za sada pčelari sam. Nije mu teško. Kaže da sve stigne i to bez imalo napora.

– Imam potpunu podršku svoje porodice i to je ono što mi je najbitnije. Naravno, širenjem pčelinjaka, širit će se i obim poslova, pa ne isključujem mogućnost da mi pomogne neko iz porodice ili neko od bliskih prijatelja. Možda se jednog dana uslijed većeg obima posla pojavi i neko radno mjesto, možda sezonsko, nema veze kakvo, što bi bio veliki uspjeh, i prilika da pored mene još neko obezbijedi dio egzistencije sebi i svojoj obitelji. Ko zna, vidjet ćemo. Tome treba težiti i ne treba gledati samo sebe.

Mnogi samo vide teglu meda, a ne znaju šta je sve potrebno da bi se došlo do te tegle!
– Ljudima koji se žele baviti pčelarenjem isključivo radi nekih „velikih“ novčanih prihoda, jer je njihov komšija, rođak ili prijatelj pčelar imao jako dobar prinos, savjetujem da ne započinju sa ovim zanimanjem dok dobro ne razmisle, jer bi se veoma brzo mogli razočarati. Većinom ti ljudi vide samo teglu napunjenu medom, a uopće nemaju nikakvu sliku o tome šta je sve potrebno poduzeti da bi se došlo do te tegle meda. Takvi ljudi na žalost često sretnu nekog „pčelara“ sa „velikim“ iskustvom i znanjem koji ih onda posavjetuje kako je pčelarstvo unosan biznis i kako bi trebali od njega kupiti košnice, pčele, itd… Savjetujem im da dobro pripaze i razmisle. U ovom zanimanju često bude i padova, i samo iskreni i strastveni pčelari kojima osnovni motiv nije novac, mogu se podići i vratiti čak i nakon velikih gubitaka – bio je jasan Fazlić na naš upit kome on ne bi preporučio da se bavi pčelarstvom.

Moji savjeti pčelarima početnicima

Svim pčelarima početnicima savjetujem da što više rade praktično, da se informišu putem knjiga, predavanja i časopisa kao što je časopis „BH Pčelar“ gdje se može naći mnogo korisnih savjeta koje pišu veoma iskusni pčelari. Također pčelarima početnicima sa bihaćkog područja preporučujem da se učlane u Udruženje pčelara “Bihać”, udruženje koje je veoma aktivno i radi na afirmaciji pčelara početnika. Stariji pčelari su uvijek na usluzi i željni su prenijeti svoje znanje i iskustvo na mlade pčelare, među kojima je i Šehić, predsjednik udruženja koji je meni mnogo pomogao, mnogo dobrih savjeta dao, i nekako mi proširio horizonte u ovom zanimanju. Naravno, kako sam već pomenuo, tu su i drugi iskusni pčelari, i početnici se ne bi trebali ustručavati obratiti za stručnu pomoć, jer mišljenja sam da je jako bitno da na samom početku dobiju dobra uputstva kako kvalitetno pčelariti, koje tehnologije primjenjivati, kako održavati zdrava i jaka društva, kako najbolje iskoristiti razne pčelinje paše, kako izbjeći moguće bolesti u pčelinjim društvima, a sve to da bi se izbjegla moguća dugogodišnja lutanja bez nekih rezultata, i rana odustajanja uslijed loše ili nedovoljne informiranosti.

O prevenciji u vezi bolesti pčela

Nakon nekoliko godina lutanja kroz “džunglu pčelarske teorije” pčelar ima sreću ako spozna “biologiju pčele” i nakon toga počne misliti svojom glavom šta mu je dalje činiti. Ne treba, naravno, gubiti iz vida činjenicu da su povoljne klimatsko pašne prilike osnovni preduvjet za postizanje većih prinosa. Na ovom polju ne možemo puno učiniti izuzev da imamo sreće u odabiru lokacije na koju ćemo smjestiti naše pčele.

Treba se, dakle, okrenuti problemima koje realno možemo rješavati. Jedan od njih je i način borbe protiv varoe. Tu više ne bi smjelo biti nikakvih dilema. Samo jedan put je pravi, a on podrazumijeva isključivo metode koje neće zagaditi med i vosak.

Ja se do sad nisam susretao ovom problematikom, a što se tiče preventivnih mjera, iz prakse izdvajam sljedeće važne korake: održavanje higijene na pčelinjaku, redovita dezinfekcija opreme, redovito čiščenje podnjača koje imaju mrežice, redovito mjenjanje starog voska, održavanje jakih društava, u svakom momentu, dovoljno hrane u košnici…, neki su od preventivnih načina za izbjegavanje pčelinjih bolesti. To i jeste sastavni dio radova na pčelinjaku. Zajednički nazivnik za prevenciju protiv bolesti pčela jeste savjest pčelara.

O ubodima na pčelinjaku

Uboda je definitivno bilo, ali mi ne smetaju, pogotovo jer znam da su ljekoviti. Ipak, kad osjetim da su pčele pomalo ljute, bolje utegnem opremu. Jednom mi se desilo da sam po dolasku na pčelinjak osjetio da su pčele poljute, te sam to nekako zanemario. S prvom košnicom koju sam otvorio, i pri tom napravio jedan ishitreni potez, čime sam ih još više uznemirio, primio sam oko 30-50 uboda za koljeno. Nelagoda je trajala nekoliko sati i prošla. Znam da sam od jednog iskusnog pčelara čuo da pčele osjete gdje nam je bolno mjesto i tu bodu, a meni je baš to koljeno danima bilo bolno. Nakon tog događaja bol se povukla. Da li su ti ubodi bili „poklon“ pčelica da bi me moja bol prošla ili slučajnost, samo Bog zna. U svakom slučaju mišljenja sam da se pri otvaranju košnica ipak treba dobro obući, bar dok ne postanemo iskusniji, i raditi sa mnogo, mnogo osjećaja.

Ko su iskusni i dobri pčelari?

Za mene je dobar pčelar svako ko se upusti u ovu možda i doživotnu avanturu sa mnogo osjećaja i ljubavi prema tim bićima, ne gledajući samo na svoje lične interese i potrebe nego i na potrebe pčela, a i potrošača pčelinjih proizvoda. Dobar pčelar gaji zdrav odnos prema pčelama i prema svojim potrošačima. A iskusan pčelar? Mislim da su za iskustvo potrebne godine rada i upornosti, mnogo učenja, rada na pčelinjaku, odricanja, savladavanja raznih tehnologija uzgoja i držanja pčela itd., a to mogu postići samo iskreni zaljubljenici u ta plemenita bića – pčele.

Svakako smatram ozbiljnim pčelarom svakog onog ko predano radi na pčelinjaku, bez obzira da li mu to bilo osnovno ili dodatno zanimanje, broj društava je manje bitan. Svako ko proizvede dovoljnu količinu kvalitetnih pčelinjih proizvoda koji mu mogu mogu omogućiti neku pristojnu životnu egzistenciju, to je za mene takođe ozbiljno pčelarenje, ili bar ozbiljne namjere u pčelarstvu – priča Fazlić.

U pčelarstvu je pravilo da nema pravila
MOJI RADOVI NA PČELINJAKU PO MJESECIMA

U moje skromne četiri godine bavljenja pčelarstvom, kroz literaturu i puno prakse, smatram da sam zaista naučio puno toga. Nekako je osnovno pravilo da nema pravila i da svaka situacija kao odgovor može zahtijevati kombinaciju puno toga naučenog. Knjige i praksa su definitivno naš temelj i naša odskočna daska odakle treba krenuti, ali se ne treba svega kruto držati, i gledati samo ravno, jer ćemo doći do zida, zapet ćemo i nećemo moći dalje. Treba biti fleksibilan, otvoren, domišljat i dati si za pravo na pčelinjaku uraditi i nešto svoje, izaći iz „zone udobnosti“, ako mislimo da ima smisla ili logike, pa ne treba se bojati ni grešaka, na njima učimo. Naravno, nije dobro ni previše eksperimentisati niti odstupati od provjerenih načina rada. Nekako mi je osnovno da u avgustu i septembru pčele dobro pripremim za zimovanje, da im ostavim dovoljno hrane, kako meda tako i polena, i da poduzmem sve mjere kako bi se što manje vlage nakupljalo zimi. Od toga kako ih uzimimo zavisi i kako će izići na proljeće. To sam se uvjerio na svom pčelinjaku. Od oktobra do januara ih ne diram nikako, nastojim da im obezbijedim totalni mir, ali ih redovito obilazim da bih bio siguran da je sve na svom mjestu.

U februaru kad matica kreće sa uvećanjem legla, provjeravam da li društva imaju dovoljno hrane, pa ako treba, tad im dodam mednu pogaču, ali ako sam u avgustu i septembru uradio sve kako treba, tad ni to neće biti potrebno. U martu već uradim svoj prvi proljetni pregled, utvrdim stanje svakog društva, količinu pčele, legla, hrane, da li su matice uredu itd. Tad već znam koja društva će mi ići u medobranje a koja će biti pomoćna.

U zavisnosti koje paše ću koristiti i koliko je intenzivno cvjetanje voća, ja odlučujem kad ću krenuti sa razvojem. U martu ih ne uznemiravam puno, osim što obezbijedim čistu vodu na pojilima, u košnici približim hranu koju malo načnem da bih stimulisao maticu na uvećano zalijeganje jajašaca, a ponekad dodam i stimulativnu mednu pogaču, i ne diram ih više do aprila.

U aprilu krećem sa dodavanjem satnih osnova da bi udovoljio pčelama voskaricama. Time ujedno širim gnijezdo i sprječavam rojenje. Pred pašu još jednom pregledam društva, utvrdim da li su društva dovoljno jaka da iskoriste pašu, da li su matice u punom pogonu, da li je koja možda zarojena, pa ako jeste uradim određene radnje da odložim rojenje samo da uđem u pašu kad će one prirodno prekinuti sa rojenjem (osim ako se nisu previše zarojile) i krenuti sa unosom.

Kidanjem matičnjaka ili rotacijom zarojenih zajednica sa slabijim zajednicama sprječavam da se zajednica totalno zaroji. Kad su društva spremna za medobranje, preselim ih na ciljanu pašu, i to je onaj najslađi dio u pčelarstvu, posmatrati rad pčela i unos nektara. Kao što sam rekao, u radu sa pčelama ne komplikujem i ne eksperimentišem previše, nastojim što jednostavnije raditi, bez puno mudrolija, ali isto tako nastojim biti fleksibilan i otvoren za sve ideje koje čujem ili koje mi padnu na pamet, jer u praznu čašu se uvijek nešto ulijeva. Živjeti u saznanju da koliko god da znamo to nije kraj, cijeli život se uči, pogotovo u pčelarstvu. To mi je za sada dobitna kombinacija.

(E. KARAHMET/bh PČELAR BR 48)