Hajrudin Junuzović, ugostitelj i pčelar iz Srebrenika: PČELA JE NEŠTO VELIKO NA OVOM SVIJETU

U ovim poznijim godinama zaista uživam u pčelinjaku. Zbog pčela sam promijenio i duštvo. Danas su svi moji prijatelji pčelari, sastajemo se, družimo, razmjenjujemo iskustva. Okupljamo se i u Udruženju pčelara – kazuje Hajrudin koji danas ima 140 zajednica

Hajdudin Junuzović je vlasnik konobe „Dalas“ u Srebreniku, ali i jedan od zagriženijih pčelara u ovom kraju. Iako je kratko u pčelarstvu, za njega kažu da je veliki zaljubljenik krilatih ljubimica. Sve je podredio njima i zbog toga se smatra najsretnijim čovjekom na svijetu.

„Kad sjediš pored pčela dva sata, ako imaš i najveće probleme, tada si ih sve zaboravio. Ko god u to ne vjeruje, neka proba, neka vidi. Pčela je jedan moral, veliki lijek za čovjeka. Mnogi ljudi ne znaju još šta je pčela, a pčela je nešto veliko na ovom svijetu – kaže Hajdrudin.

Zbog pčela promijenio jarane

Šezdeset mu je godina. U mladosti je Hajrudin živio u Zvorniku, pa u Austriji, a danas je nastanjen u Srebreniku. Sudbina ga dovela 1996. godine. Povoljno je, kaže, našao zemlju, kupio je, jer se želio vratiti u rodnu Bosnu. Kako tada, tako i danas. U Srebrenik doselio sa braćom i sestrama. Svako je za sebe kupio placeve, sagradili kuće, podigli gazdinstva. Hajrudin je pored ugostiteljstva, okrenuo se i pčelarstvu.

Prve pčele je kupio u Zvorniku od jednog prijatelja. Shvativši da je to njegova nova duhovna, ali i ekonomska snaga, ubrzo je kupio još dva roja, a onda se samostalno širio. Danas ima 140 društava na nekoliko lokacija.
„U ovim poznijim godinama zaista uživam u pčelinjaku. Zbog pčela sam promijenio i duštvo. Danas su svi moji prijatelji pčelari, sastajemo se, družimo, razmjenjujemo iskustva. Okupljamo se i u Udruženju pčelara – kazuje Hajrudin, koji je u blizini svoje konobe vlastitim rukama sagradio košnicu u obiku džamije.

„To sam napravio za svoj ćeif, da oči odmaram – dodaje.

Iako je po stažu mlad pčelar, za Hajrudina kažu da ima veliko znanje, te da ga nesebično dijeli neiskusnijim kolegama. O pčelama priča non stop, a ne prođe dan da se pješice ili u automobilu ne zaputi na pčelinjak periferiji Gradačca.

„Zaista uživam u pčelinjaku. Priznam da sam se zaljubio u pčele., te sam im se u cjelosti posvetio. Sve radim sam, bez ičije pomoći i ništa mi nije teško.

I kad nemam šta da radim, ja sjedim kraj njih. Lijepo mi, odmara mi se duša na pčelinjaku. Stari su govorili, a ja to potpisujem: „Kad sjediš pored pčela dva sata, ako imaš i najveće problem, tada na sve zaboravljaš“. Ko god u to ne vjeruje, neka proba, neka se uvjeri. Pčela je jedan moral, jedan veliki lijek za čovjeka. Mnogi ljudi ne znaju još šta je pčela, a pčela je nešto veliko na ovom svijetu.

Nedavno je Hajrudin za svoje pčele kupio parcelu površine devet dunuma. To je treća lokacija, rezervisana za njegove pčele.

„Meni zemlja nikada nije trebala, niti sam je radio. Kupio sam poveliku parcelu, jer vlasnik nije htio da je cijepa na manje dijelove. Onda sam pristao sve to da kupim, biće dobro i stočarima, neka njihova stoka pase, a ima i za pčele – kazuje Hajrudin, koji na kraju na novinarsko pitanje „koliko je ekonomski isplativo ulagati danas u pčelarstvo“, odgovara:

„Ljubav se ne može platiti. Moje pčelarstvo vrijedi mnogo više od onoga što sam ja materijalno uložio. Ne žalim ni marku, jer ja uz pčele sam najsretniji i uživam u tome.

Potrošio sam tonu šećera
Stari pčelari kažu da ne pamte lošiju godinu. Ove godine smo I u vrijeme bagrema prihranjivali. Nije medila priroda. Da ih nisam prihranio ne bi preživjele, pčele nisu imale dovoljno ni za sebe. Tokom ovog proljeća dao sam im blizu dvije tone šećera.

Došla na red „gladna godina“. To se dešava! Ali, ne treba kukati, jer statistika kaže da jedna „rodna godina“ može pokriti tri loše godine.

Protiv sam „Italijanke“ na našim prostorima
Ja vjerujem u našu kranjsku pčelu. Nisam oduševljen što neki naši ljudi uvoze italijansku pčelu, ona nije dobra za naša područja. Italijanska matica radi čitavu godinu, ne prekida leglo kao kranjska u zimskom periodu. To znači da italijanskoj pčeli treba mnogo više hrane nego našoj

Još mi nije pobjegao roj
Ja svake druge godine mijenjam matice, a ne dozvoljavam pčelama da se roje. Moje je mišljenje da nije pčelar onaj kod koga se pčele roje i lete po granama.

Ja strogo vodim računa o tome i još se nije desilo da mi je pobjegao roj. Kad se izroji, pčela odnese bogatsto iz košnice. I taj novi roj se mora prihranjivati. To vamje kao i kod čovjeka; ako porodica ima pet članova, pa kad odu četiri člana, onaj peti ostaje sitotinja, a ni ostali nisu bogati.

Sunčani topionik

Hajrudin je na svom pčelinjaku osmislio vlastiti solarni topionik koji će za topljenje voska koristiti sunčevu energiju. On kaže da bi svaki pčelar trebao imati topionik za vosak. Vrlo je jednostavno, a praktično rješenje.

Sunčani topionik se sastoji od običnog lima, čije su ivice savijene tako da se dobije jedna kockasta tepsija. Na jednoj od strana se ostavi izlaz – lijevak, koji je zamrežen mrežom čija su okca toliko široka da dozvoljavaju izlazak voska, a otpad poput kukona i drugo zadržava. Da bi povećali efikasnost topionika, odnosno da bi se vosak brže topio, preko topionika je postavio dva dupla stakla.

„Za vrijeme sunčanih dana stvara se temperatura do 120 stepeni Celzijusa. Unutra se stavi satna osnova, a onda se preko stakla unutra stvara temperatura veća od 100 stepeni, vosak se otopi. Donijem vlastiti, čist vosak, bez ikakvih hemijskih primjesa – kaže Hajrudin.

Dodaje da svaki pčelar mora svake treće, maksimalno četvrte godine mijenjati saće kako bi dobio zdraviju pčelu i bolje leglo. (bhpčelar/arhiva)