Vuk Bijelac, ekonomista iz Vrbasa i svjetski pčelar: KAKO TO DA NIJEMCI IMAJU DUPLO VEĆE PRINOSE OD BALKANACA?

Ovo su iskustva mladog čovjeka koji je otišao da pčelari u inostranstvu, a jednog dana svoja će znanja I iskustva prenijeti u Srbiju. Ljubav prema pčelama rodila se na velikim pčelinjacima Australije, Novog Zelanda, Njemačke….

Mogao je biti bankarski činovnik, možda i direktor ili ministar finansija… Završio je ekonomski fakultet u roku, pa onda još jedne studije. Jedno vrijeme su mu namigivali i u politici liberali, nudili mu sve i svašta da se angažuje ozbiljnije… Ali, Vuk Bijelac iz Vrbasa je sve to batalio i okrenuo se pčelarstvu i prirodi. Kako kaže, nije mu se sjedilo u kancelariji u kojoj bi najveći dio vremena provodio “vrteći po kompjuteru”.
Vuk vuče bosansku lozu; njegovi roditelji su iz Tomašica kod Prijedora. U roku je završio studije na novosadskom Ekonomskom fakultetu, a njegova pčelartska priča, bar kada je riječ o počecima, je identična hiljadama onih koji su se zaljubili u ovaj plemeniti poziv. U čarobni svijet pčela je ušao preko oca, koji se pčelarstvom bavi od 2011. godine.

– Uz njega sam ponešto naučio, vrcao sam med, skidao nastavke, selio pčele, ali ništa ozbiljno. Bukvalno sam poznavao samo najosnovnije stvari– kaže na početku razgovora Vuk.

Igrom sudbine sve tajne pčelarstva Vuk će upoznati u tuđem svijetu; prvo u Australiji i na Novom Zelandu, a onda u Njemačkoj, gdje danas zajedno sa kolegom i zemljakom Jovicom Petrovićem održava organski pčelinjak sa oko 700 društava.

– Postoji nešto magično u vezi sa pčelama što ne mogu da definišem. One ne mogu da pričaju sa nama, ali ipak prihvatamo njihovo prisustvo. One nam donose toliko sreće i radosti i oslobađaju nas stresa. Zato mi ponekad nije jasno zašto se mnogi ljudi, na neki način, distanciraju od njih i od prirode uopše – kaže na početku razgovora Vuk.

Nakon što je „pekao pčelarski zanat“ u dalekoj Australiji i Novom Zelandu, Vuk se vratio u Evropu. Trenutno radi u firmi Gunter Bajera u sjevernom Hesenu, koja ima organski pčelinjak sa oko 700 proizvodnih društava. Riječ je o području u kojem su klimatski uslovi skoro identični balkanskim, ali su prinosi u odnosu na naše, duplo veći. Naime, i u današnjim uslovima, kada se drastično mijenjaju klimatske prilike, u Njemačkoj su prinosi po košnici između 70 i 100 kg. po društvu.

> Kako to objašnjava Vuk?
– U Njemačkoj su ispaše slične našim na Balkanu; sele na uljanu repicu, idu na bagrem, livadu, planinu, šumsko voće, kupinu itd. Uz to uhvate još neke specifične medove kao što su facelija ili heljda. Mislim da je glavni razlog ovako drastične razlike u prinosima genetika sa kojom Nijemci pčelare, odnosno kvalitet pčela koje imaju genetski material sa kojima rade. Naravno, bitna je i tehnika pčelarenja.
U Njemačkoj pčelare sa tri vrste pčele: carnica, bakfast i njemačka crna pčela. Sve tri su podjednako zastupljene kako među hobistima, tako i među profesionalcima. Ipak, mislim da je bakfast među profesionalnim pčelarima tokom zadnjih 20 godine u velikoj u ekspanziji. Oni smatraju da je specifičnija i vrijedna pčela – ispričao nam je naš sagovornik i dodaoda se njemački pčelari ne plaše eventualnog ukrštanja. Nijemci su uipravo dokaz da je moguće gzistiranje više rasa pčela na jednoj geografskoj teritoriji.

Njemački pčelari u praksi forsiraju sistem „kompletan pčelinjak kao jedna košnica“, a to znači da se sva društva (njih 50 do 100 na jednoj lokaciji) ponašaju identično. U takvim situacijama pčelar serijski odrađuje neophodne radnje u toku jednog dana!

– Nije to praksa samo u Njemačkoj, nego na svim velikim komercijalnim pčelinjacima u svijetu. Taj sistem rada se pokazao kao najefikasniji i najrentabilniji i po pčele i po pčelare.

– Kod komercijalnog profesionalnog pčelarenja na velikim pčelinjacima cilj je da su sve košnice ujednačene. Ta ujednačenost košnica omogućava pčelaru da rutinski obavlja radnje planirane za određeni dan. Nema pregledanja svake košnice zasebno! Dovoljno je provjeriti nasumično nekoliko košnica, te nakon toga krenuti sa radnjama predviđenim za taj dan. Bitno je da se svi pčelinjaci drže na maksimalnoj kondiciji, odnosno raditi sa najboljim društvima.

 Koliko je savremena mehanizacija i tehnologija zastupljena?

– Definitivno, u Njemačkoj pčelare savremenijom opremom. Uglavnom su im pčele na paletnom sistema, nezamislivo je pčelariti kod njih bez viljuškara i kranova. Njihov osnovni cilj je da stalno unaprjeđuju praksu, a kroz to da pčelaru olakšavaju rad. Dakle, da što manje se „troši“ vremena, a da uradiš što više posla sa što manje operacija.

 Kako je u Njemačkoj biti organski pčelar?

– Ovdje imaju krovnu organizaciju „Bioland“, u koju su učlanjeni svi (od pčelara do onih koji se bave proizvodnjom hrane, voća…). To je kuća sa certifikatom koja kontroliše organske pčelare, vrše stroge kontrole, ali isto dozvoljavaju da neko ko se bavi organskom poljoprivredom može da živi od toga tako što će moći da seli pčele, da trguje sa voskom, da mijenja lokaciju pčelinjaka.

Šta mi je zanimljivo kod ovog organskog pčelarenja?

Oni su, stvarno, došli do tog nekog nivoa da u organskom pčelarenju mora da bude apsolutno čist, prirodan i certifikovan. (počevši od izrade košnice, farbanje košnica na prirodnoj bazi, nema parafina, vosak u košnici mora biti 100 postotno čist, ne smiješ pčele voziti na parcele koje se prskaju ne samo insekticidima, nego čak i ostalim herbicidima i pesticidima.

 Kako se bore protiv bolesti?

I ovdje je varoa najveći problem. Protiv nje se isključivo bore na organske načine koji su prihvatljivi organskom pčelarenju. Pčelari biraju neku od metoda koja je učinkovita kod obaranja ovog krpelja, a najrasprostranjenije su metode sublimacijom oksalnom kislinom, ili oksalnom i mravljom kiselinom.
Mi svoje pčelinjake tretiramo sublimacijom oksalne kiseline i zatvaranjem matice u kavez izolator kako bi svo leglo izašlo. Kada izađe svo leglo, a varoa je ostala na pčeli, tada krećemo sublimacijom.
U organskom pčelarenju cjelokupan process zagađenosti u košnici mora da bude nula. Ali, naravno, to sve ima svoju cijenu, jer kilogram organskog meda u Njemačkoj na veliko ide čak i do 12 eura.

 Na jednom predavanju ste iznijeli podatak da je praksa da maticu držite samo godinu dana?
– U profitabilnom i komercaijalnom pčelarenju to je uslov broj jedan! Mlada matica se ne roji, ona je potentna, poizvodi dovoljan broj zdrave pčele, nije agresivna.
Mlade matice imaju mnogo bolji prinos nego dvogodišnje ili trogodišnje. To ne znači da matice u drugoj i trećoj godini nisu dobre Ipak, sve matice u prvoj godini su u puom kapacitetu. Posebno je bitno da im je smanjena agresivnost, smanjen je i rojevi nagon, bolje su higijeničarke. .
Ova praksa se primjenjuje na svim komercijalnim pčelinjacima u svijetu. To je radnja na pčelinjaku koja se planira svake godine kao što se praktikuje i dodavanje satnih osnova.
Slijedeća Vukova stanica je njegova rodna Srbija. Ove godine se planira definitivno i zauvijek vratiti, a onda započeti svoju pčelarsku priču u rodnoj grudi.

– Cilj mi je da sistem pčelarstva koje sam savladao u velikim „pčelarskim zemljama“ implementiram u Srbiji. Znanje imam, ali trebat će ulaganja u opremu i mehanizaciju. Nastojat ću da zaorkužim kompletnu priču, a to znači da imam zaokružen kompletan proces rentabilne pčelarske proizvodnje, a to znači da imaš kao stručnjak spretnost, da što više radnji i poslova sam odrađujem, da sam pratim košnice, uzgajam matice, razrojavam, tretiram ih protiv bolesti…. Mora se, dakle, vrednovati i vlastiti rad u pčelinjaku. Jer, ako se sve kupuje od drugih ljudi, mene ekonomski nema u pčelarstvu nema. Ima me jedino u nekom hobističkom životu, a u komercijalnom i ekonomskom smislu sam gubitnik, preživljavam.

Od Australije do Njemačke

Rad na pčelinjacima u Australiji je Vuku donio neprocjenjivo iskustvo. U početku je, u gradiću Menduran koji je imao jedva stotinjak stanovnika, radio sam na pčelinjaku sa preko hiljadu košnica. To je pordučje siromašno ljudima, ali bogato pčelama.

– Imali smo 1.200 društava, 400 dvodjelnih oplodnjaka, plus pomoćna društva koja su se koristila za uzgoj matica. I stalno smo se širili – priča naš sagovornik.
Nakon tih, kako kaže, sjajnih iskustava, kreće u novu avanturu. Slijedeća stanica je Novi Zeland, gdje će nastaviti da proširuje svoja znanja, te da ispiše još jedno zanimljivu priču u svome mladom životu i avanturističkom duhu. Za sve će “biti kriv” Marko Planić. Bio je dobar radnik, još bolji pčelar i uz njegovu pomoć je Vuk savladao mnoge tajne pčelarstva.

– Boravak u Australiji i na Zelandu nije mi se samo ekonomski isplatio, nego i u smislu zbližavanja sa pčelama, boljeg upoznavanja tajni pčelarstva i savladavanje tamošnje pčelarske prakse – nastavlja priču Vuk, a onda priznaje da je tek tamo sa 20 i nešto godina shvatio da su mu pčele i pčelarstvo u venama.
Iskustva koja je stekao tamo su mu uistinu dragocjena.

– Bio sam zaposlen puno radno vrijeme kao pčelar koji je pratio i opsluživao više hiljada košnica. U tavoj situaciji čovjek je prinuđen da svaki dan otvara nekoliko stotina košnica, vrši preglede i intenzivno radi sa pčelama. A kada si tako blizak sa njima ti dobijaš ogromno iskustvo u jako kratkom periodu. Mnogo to znači. Na kraju sam profitirao u svakom pogledu: zaradio sam novac kao radnik i besplatno sam dobio ono najvrijednije, a to su znanje i iskustvo – uz blagi smješak priča Vuk.
Po povratsku iz Australije i Novog zelanda, jedno vrijeme se skrasio u Beogradu. Živio je sa djevojkom, ali su mu pčele „ispijale mozak“. Zbog njih će se zaposliti kao šegrt u jednoj stolarskoj radionici. Intutivno je osjećao da će mu i to iskustvo biti od koristi u pčelarstvu

– Nisam dugo bio tu pomoćni radnik. Ponovo mi se javio prijatelj Jovica Petrović i pozvao me u Njemačku. Naravno, taj poziv nisam mogao odbiti… – kaže Vuk.

Maksimalno 50 košnica

U Njemačkoj je praksa da na jednoj mikro lokaciji može biti maksimalno 50 košnica. Mi imamo 12 pčelinjaka po 50 košnica na 12 različitih lokacija, na površini od oko 40 kvadratnih kilometara.
– Poznato je da pčele imaju ograničen domet, pa ako bi na jednu mikro lokaciju skoncentrisali veliku količinu pčela, automatski utičeš na smanjene prinosa po društvu, a to u konačnici znači da ćeš oslabiti razvoj zajednice, pogotovo zimske pčele.
Nije isto 5 hektara šume na 20 košnica i 5 hektara na 200 košnica!

Ostrva sparivališta
U Njemačkoj imaju institute za pčelarenje; za carnicu imaju tri instituta. Njima je genetika jako bitna. Ovi instituti organizovanu vrše selekciju i prate genetiku. Oni konstantno rade na povećavanj kvaliteta matica.
Na sjeveru Njemačke imaju ostrva koja su sparivališta (šest je ostrva za carniku i jedno ostravu za bakfast, za koje su se nedavno izborili. Tu pčelari nose svoje neoplođene matice bez trutova i uz novčanu naknadu sparuju svoje matice sa odabranim selekcionisanim trutovskim društvima.
Ovakvom praksom dobija se da se u jednoj ukupnoj pčelarskoj populaciji na jednom geografskom području povećava kvalitet; dobija se kvalitetan materijal selekcijom.
A šta ti je selekcija?
Selekcija je ako u hiljadu košnica odabereš 20 dobrih i tih 20 dobrih razmnožiš, pa ako u hiljadu razmnožiš 20 dobrih imat ćeš 300 dobrih u hiljadu, pa ćeš vremenom imati 500 dobrih u hiljadu… Dakle, imat ćeš sve veći broj dobrih košnica na jednom geografskom području.

(BHP)