Jedna od najneobičnijih misterija koja se, od prije desetak godina, počela događati u svijetu – masovno nestajanje pčela CCD, ako je suditi prema nezvaničnim informacijama sa terena stigla je i u balkansku regiju. Zvaničnih podataka nema, ali šokantnih svjedočenja pojedinačnih pčelara o gubicima ima na stotine.
Uprkos brojnim naučnim istraživanjima, uzrok masovnog nestanka pčela još nije utvrđen, a neke od teorija dovode taj fenomen u vezu s djelovanjem pesticida i raznih virusa, klimatskih promjena, elektromagnetnih zračenja i upotrebu genetski modifikovanih biljaka.
Violeta Santrač, doktor veterinarskih nauka, doktor veterinarske medicine i naučni saradnik u Veterinarskom Institutu Republike Srpske “Dr Vaso Butozan” kaže da ne zna još pouzdano kolike su razmjere nestanka pčelinjih zajednica u BiH, te da nije sigurna da li će se precizni podaci saznati.
“Gubici o kojima se govori, zapravo, nisu dokazani, nisu evidentirani, jer ne postoji nikakva baza podataka, na teritoriji cijele BiH koja govori da je u periodu jesen – zima 2020/21 stradalo toliko i toliko pčelinjih zajednica. S toga sve te priče smatram neprovjerenim, jer nemamo zvaničnih podataka. Nažalost, u BiH ne postoji ni jedno tijelo ili agencija koji se bave praćenjem gubitaka pčelinjih zajednica u zadnjih pet godina. Za razliku od nas, u svijetu, odnosno u Evropi postoje standardni upitnici, koji se provode redovno svake godine, a na osnovu dobijenih rezultata se vrše analize rizika, tipa: da li smo imali dobru ili lošu pčelarsku praksu, koliko su efikasni lijekovi za pčelinje bolesti, kakav je kvalitet voska, pčelinje hrane, genetski materijal u košnici, te kakve su nam pčelinje paše u smislu opasnosti od agrohemikalija.
Brojni su uzročnici
Mi nemamo ovakvu praksu sistematičng prikupljanja činjenica (a vjerovatno se nećemo uskoro uozbiljiti). Ja sam pripremila jedan Upitnik koji se može naći na web stranici Veterinarskog instituta „Dr Vaso Butozan”, a tiče se podataka o gubicima u pčelinjacima. Cilj je da, prije nego što krenemo u analizu rizika, dobijemo kvalitetnu evidenciju tih rizika. Najveći dio tereta u ovakoj saradnji trebala da snose pčelarska udruženja koja bi preko svojih članova prikupila što veći broj odgovora na upitnik.
Naša sagovornica ne spori kako je svjesna, nkaon brojnih razgovora sa pčelarima da su u minuloj sezoni gubici pčelinjih zajednica značajniji i viši nego ranijih godina. I sama je imala gubitke na svom pčelinjaku.
“Za sve te gubitke postoje objašnjenja. Pčelarstvo je sve zahtjevnije. Ako se potrebne radnje ne rade u pravo vrijeme; tada i ona najbolja namjera postane pogrešna. Ne treba izgubiti iz vida činjenicu da je prošle godine bila restrikcija kretanja, restrikcija druženja i komunikacije, restrikcija nabavke i distribucije. Mislim da je Covid-19 uslovio da je većina pčelara, ako to oni sebi hoće iskreno priznati ,mnogo manje vremena provodila na pčelinjacima i da se neke radnje koje su trebale biti pravovremene i preventivne, zapravo, nisu dešavale.
Prvi faktor za mene je taj socijalni faktor Covid i ono što je on sa sobom donio – od zabrana i strahova pa do nemogućnosti da se uvijek i u kontinuitetu radi na pčelinjaku. Većina pčelara, naročito onih selećih, nisu bili u mogućnosti da te radnje odrade na vrijeme.
Na drugom mjestu, tih uzročnika za gubitke, po mom mišljenju, jeste katastrofalno stanje u oblasti preparata protiv varoe. Malo je registrovanih, a jako puno neregistrovanih preparata protiv ovog nametnika. U BiH je, inače, najveći problem što „svi sve znaju“, a oni koji najmanje znaju su najglasniji. Danas se, nažalost, njihova znanja primjenjuju masovno bez ikvog naučnog pokrića. Mnoge stvari u pčelarstvu treba da krenu iz početka, na nivou bazičnih istraživanja. To što neko sebi daje za pravo da se bavi “liječenjem pčela“ je totalno pogrešno, na granici je nadriljekarstva.
Zašto?
Zato što, kada bi se uvelo malo više reda u oblasti veterinarske medicine, sigurna sam da bi i gubici u pčelarstvu bili značajno manji. To nam je imperativ! Lijepo je i za pohvalu da pčelar proizvodi hranu, a da njegove pčele rade sistem oprašivanja, ali ne smijemo zaboraviti da onaj koji proizvodi hranu ima i odgovornost prema proizvodu. Ne može u košnicu da se stavlja svega i svačega, a da se deklariše kao „prirodni med“ ili“ prirodni vosak“, mliječ, propolis, itd.
Kod nas su pčelari alhemičari
Nažalost BiH nema ni jedan pčelarski institut, nema ni korpus ljudi koji se bavi ne samo naučnim, nego primijenjenim istraživanjima. Cijela priča se svodi na 4 – 5 entuzijasta koji pokušavaju nešto da urade i u tome ne uspijevaju baš previše. Sve ono što se čita u literaturi dolazi iz istraživanja zemalja u regionu ili globalno, a tamo se pčelari sa italijanskom pčelom, crnom pčelom, kavkaskom pčelom i drugim rasama pčela, gdje su zančajno drugačije geo klimatske prilike, biljna raznovrsnost, iskustva…
Zapravo mali broj primijenjenih istraživanja, ako izuzmemo one iz Slovenije i Srbije, govore o stanju biologije naše kranjske pčele. Sva naša znanja o praktičnim postulatima su prepisana iz neke druge literature i ne moraju biti rezultatima pouzdana, jer su se dešavala u nekom drugom eksperimentalnom području globalnog pčelarenja.
Po riječima naše sagovornice, za povećan broj nestajanja i smrtnosti pčelinjih društava u zimskom periodu u regiji, mogući uzrok su razni virusi pčela, za koje nemamo adekvatne legislative, niti posebnih mjera prevencije. Otkriva nam da su u Kancelariji za veterinarstvo registrovana samo četiri preparata za kontrolu varoe na bazi eteričnih ulja, a to je nedopustivo za savremeno pčelarstvo. S druge strane, imamo veliki broj „pčelara alhemičara“.koji tražeći najbolja rješenja čine greške.
“Nije neophodno da pčelar bude alhemičar; on treba da ima mogućnost da kontroliše najveću opasnost u modernom pčerastvu, a to je varoa, sa deklarisano kvalitetnim preparatima. Naglašavam deklarisano kvalitetnim i kontrolisanim preparatima. To, nažalost, u BIH nije slučaj! Upozoravala sam na ovu pojavu još prije deset godina.
Od tada do danas mnogo se stvari promijenilo u pčelarstvu; prije svega prisutna je povećana rezistencija na amitraz, koji se u borbi protiv varoe kod nas koristi na prvom mjestu. Činjenica je da u BiH tu rezistenciju na „lijekovitu materiju“ niko nije pratio, jer niti za to ima namjenjenih novaca, a nema ni jasne ideje o toj neophodnosti. A pčelari su prepušteni sami sebi…
U takvoj situaciji profitira gomila mešetara koji pogrešno deklarišu preparate i njihovu efikasnost. Oni koriste neka ljekovita sredstva, misleći kako će se sa varoom nešto desiti. A, sa varoom se zapravo ništa ne dešava. Ona je tokom zadnjih 30 i više godina postala poprilično otporna na amitraz, koji se u našim pčelarskim zadrugama prodaje pod 7 – 8 različitih naziva. U ovakvim situacijama se dešavaju najčešće i najveće pčelarske greške; oni vide da nakon tretmana varoa „ne pada“, što je normalno jer je rezistentna, a onda kažu da nemaju varoe.
Ni situacija sa organskim kiselinama nije ništa bolja. Samo su ambalaže malo drugačije.
Nesređen sistem
Na pojedinim područjima nestalo je od 60 do 70 odsto pčelinjih društava. Ti podaci su alarmantni, ali su očekivani jer balkanska regija, naročito BiH kaska za svijetom najmanje deset godina kada je riječ o dobroj pčelarskoj praksi, a kada se govori o zakonskoj regulativi, naučnom iskoraku – tu su višedecenijska kašnjenja. Violeta Santrač nije željela da komentariše našu opasku, ali kaže slijedeće:
“Cijela priča o gubicima u pčelarstvu se svodi na to da treba posložiti sistem, da u tom sistemu svako treba da radi ono što zna najbolje; vlast da propiše i reguliše preparate za kontrolu varoe (tu mislim na kancelariju za veterinarstvo),da se subvencije u pčelarstvu dodijele ne samo po broju košnica nego i za lijek koji pčelari mogu uzimati, a taj lijek da je registrovan i propisan uz obaveznu veterinarsku kontrolu, a na način da bude dostupan svakom pčelaru bez obzira na broj košnica sa kojim pčelari.
Neophodno je da se veterinarske institucije i angažovanije uključe oko uvoza, plasmana i kontrole preparata u apotekama i pčelarskim prodavnicama. Postoje preparati kojima se sigurno može kvalitetnije suzbijati varoa, a mogu se nabaviti u ovlaštenim prodajnim mjestima. Naravno to košta.
Pčelari moraju da shvate da amitraz više nije jedini lijek koji treba da koriste na pčelinjaku (on trenutno nije registrovan za upotrebu u pčelarstvu BiH, što znači da je zvanično neodobren kao veterinarski preparat), te da nije dovoljan samo jedan lijek za suzbijanje varoe, da ne može stalno da se koristi jedan te isti preparat, a da ne govorim o potrebama drugih apitehničkih mjera kao što su npr.prekid legla i antivaroa tretman, ram građevnjak, procedurama zamjene ramova i ostalim „nazovi uspješnim tehnikama“ smanjenja infestacije varoama.
Mišljenja sam da se mora uvesti sistem u kojem će preparati limunske kiseline, mliječne kiseline, oksalne kiseline biti registrovani kao Ad,. Us. Vet. To znači da se kupuju kao gotov proizvod, spreman za upotrebu, koji nije napravljen negdje kod nekoga…, ko zna u kojim uslovima. Ne zaboravite, da takvi „neregistrovani“ lijekovi nemaju dokazanu efikasnost, a mogu biti toksični.
Ne smijemo zaboraviti ni naagro hemikalije kojima se tretiraju hibridi kukuruza, soje, krastavca, maline…, a koji zapravo djeluju kao sistemski otrovi kroz sokove biljaka koje pčele sakupljaju pijući u sušnim periodima ili unoseći polen kojim treba da nahrani ljetnu, odnosno zimsku pčelu. Sve su to neki faktori koji opterećuju pčelarstvo.
Bilo kako bilo, pčele nestaju, a na njihov nestanak utiče više faktora. Nauka bi u saradnji sa pčelarima trebala da ispita sve moguće uzročnike, tim prije što postoji sve očiglednija međusobnasinergija između parazita, pesticida, ishrane pčela, ali naglih klimatskih promjena. Uz sve to, kruže i teorije zavjere o prskanjima iz aviona, koja se ne mogu dovesti u direktnu vezu sa pčelama. Ali, nakon nedavnog slučaja iz Bugojna, gdje su nakon pritiska javnosti, obavijestili stanovništvio da su tri sata prskali Vlašić i okolne planine vakcinama protiv bijesnih lisica, sve su veće sumnje da nam s neba padaju otrovi i za pčele!
Nemamo registrovanih lijekova protiv nozeme
Stradale su košnice na različite načine. Svakoj je mehanizam dokazivanja uzročnosti drugačiji. Stradale su nekada na način da su postepeno slabile dok nisu potpuno nestale ili su jednostavno nestale u roku dva, tri do pet dana ili u mnogo dužem periodu ; zavisi kada je pčelar to uočio.
U laboratorisjkim dokazima sakupljenih uginulih pčela gdje je to bilo moguće dokazivani su najznačajniji virusi pčela i različita zastupljenost spora nozeme. O nozemozi pčela i njenom realnom značaju u prinosu patologije uzročnosti uginuća malo je dokaza i uzročno poslijedičnih veza. Pčelinja zajednica je izuzetno dinamičan biološki sistem u kom je nekada gotovo nemoguće postići efekte istraživanja koja se vrše u laboratorijskim eksperimentima.
Nozema se veoma često nalazi uz detektovane viruse u košnicama koje su stradale. O ovoj bolesti „svi sve znaju“, a ja znam da niko ništadovoljno ne zna. Kod nas ne postoji ni jedno ljekovito sredstvo registrovano za njeno liječenje. Ono što nije registrovano je štetno, loše i nepoželjno u pčelinjacima.
Fizička distanca u pčelarstvu je neophodna
Zbog novonastale situacije pčelari se moraju pridržavati osnovnog pravila da njegov pčelinjak bude udaljen bar 5 kilometara vazdušne linije od drugog pčelinjaka. Na taj način je moguće spriječiti prenos zaraznih i nezaraznih bolesti pčela i pčelinjih zajednica.
Nažalost, socijalna distnaca je neophodna i u pčelarstvu. Mi nemamo samo varou na pčelama, nego i viruse koji služe kao mehanički i biološki vektori bolesti pčelinjehg legla i pčela. Dakle, imamo sve komplikovanije stanje u zajednicama, za koje najčešće nemamo adekvatne odgovore.
Sasvim je izvjesno da pčele stradaju od virusa koji prenosi varoa, bez obzira na broj varoa koji se nalazi u zajednici. Virusi su postali virulentnijii veoma patogeni, a posebno virus deformisanih krila (DWV) tipa A i tipa B. Naučnici iz Engleske i Australije su to precizno dokazali i objasnili na nedavno održanoj konferenciji u Japanu koja se bavila aktuelnom problematikom pčelarstva .
Ne smijemo zanemariti iinvazije varoe, naročito tamo gdje jedan pčelarposjeduje sjano znanje o pravilnoj borbi protiv varoe, sve je”sjajno uradio“, a drugi pčelar u njegovoj blizini baš ništa nije uradio dobro. Tada pčele od onog pčelara koji nije uradio dobro se zalijetanjem oslobađaju tereta varoei virusa u pčelinjaku pčelara koji je sve uradio kako treba, te se na tom pčelinjaku dešava reinvazije varoe. Ili jednostavno vitalnije pčele odlaze u grabež na slabije zajednice noseći pri tome u prikupljenom plijenu razne patogene i nametnike. Tako nastaje invazija vrlo jakih zajednica koje uskoro posljedično infekcijama ili putem nameniku koji su unešeni u košnicu, bivaju u novom ciklusu bolesti.Sve ovo odnosi se na infekcijevirusima, gljivicama, bakterijama i varoom.
Isti preparati, ali u novim pakovanjima
U pčelarstvu je odnos između ljekovitog i toksičnog efekta veoma „uska zona“. Čini mi se da naši pčelari nisu svjesni toga.
Ja sam radila određena ispitivanja preparatakoji se izrađujuu „kućnim radionicama“, a na kojima deklaracije nisu uvijek kakve trebaju biti. Toksični efekat doze za pčelu kao i za varou vrlo je jednostavno vidljiv, čak i u vrlo jednostavnim biološkim ogledima.
To što pčelari nisu u stanju da vide efekte trovanja primjenjenim preparatima u košnici, kada se neka pčela izletnica vrati ili ne vrati u košnicu, ili kada poluparalizovana pčela padne negdje na putu od košnice do cvijeta, nije efekat kojeg treba previdjeti, jer česta su predoziravanja amitrazom. (najčešće).
Kod nas se preparati na bazi amitraza kupuju u kantama od nekoliko litara, prepakuju se, a onda ih pčelarske zadruge prodaju kao neko čudesno sredstvo. Tu priču pčelar „proguta“, jer on ne mora da bude magistar farmacije, pa kaže da na svojih 3, 10 ili 100 košnica koristi neko novo sredstvo umjesto amitraza. Koristio je preparate sa primamljivim nazivima koji „uništavaju varou“. On misli da je kupio nešto novo, a ne zna da godinama koristi isti preparat, ali u drugom pakovanju, sa drugim nazivom.
U uređenim pčelarskim zemljama pčelari znaju koliko rizikuju štedeći na kvalitetnim, ali i skupim preparatima, odnosno koliko su im oni neophodni, za razliku od nas, gdje pčelari više vode računa o boji kojom će ofarbati košnicu nego o novcu kojeg trebaju investirati u borbi sa varoom. Sasvim pogrešna praksa.
Varoa vektor destruktivni mehanizmi
Sa varoom imamo komplikovano prisustvo virusa u košnicama, na koje smo ukazivali i prije 7 – 8 godina. Imamo tri značajna virusa.
U prvom redu to je virus koji deformiše krila ili virus deformisanih krila (DWV) koji je postao jako patogen. A varoa ga direktno prenosi tako da je za pčele taj virus jako patogen. Otkriveno je više tipova ovog virusa; virus se propagira u košnici i horizontalnim i vertikalnim prenosom, a oboijljevaju i ugibaju i pčele u leglu, i odrasle pčele, što progresivno vodi u smanjenje broja pčela u košnici, te na kraju kumulativno zajednica ide u kolaps.
Drugi virus je virus hronične paralize pčela (CBPV) koji uopšte nije vezan za to ima li ili nema varoe, te koliko grinja ima na pčelama. On dolazi iz prirode i u momentu kada pčelinja zajednica nema hrane, kao što je bilo u većem dijelu prošle godine, taj virus je u stanju depopulisati pčelinjak. Što je još opasnije, taj virus se na određenom zaraženom pčelinjaku nalazi godinu, dvije ili tri, a da pčelari nisu svjesni toga, iako su imali gubitke. Više o ovom pisali smo na http://virs-vb.com/pcelarstvo/
Treći virus koji je kod nas značajan jeste virus mješinastog legla(SBV). Zajednica ima jako puno legla u toku avgusta, septembra i oktobra koje jednostavno nije izašlo, ne samo zbog toga što su larve uginule zbog varoe, nego zato što su te larve za života (praktično u fazi najranijeg razvoja) uništene od virusnog utjecaja.
Pri svemu ovom postoje u multiple vrusne infekcije,tako da je sve još dodatno teže za tumačiti.
Socijalna interakcija
Danas pčelari mnogo lakše razumiju priču o virusima jer nas je korona natjerala da se drugačije ponašamo. Slično epidemiološko ispoljavanje se dešava i u pčelinjim zajednicama. Šta se tada dešava?
Ako ima prisutnih virusa,onda se zna da je socijalna interakcija pčela međusobno manja, da su imunološke snage pčela mnogo niže, da su njihove radne sposobnosti znatno ugrožene, a vitalnost kompletne pčelinje zajednice je smanjena. U takvim situacijama bilo koji drugi faktor, kao što je neispravnavoda, lošvazduh i loša i nekvalitetna hrana, loš genetski sastav, plus pčelar koji stalno nešto radi oko njih, su značajni faktori koji utiču na gubitake.
Varou kontrolisati u aprilu
U aprilu se treba pratiti prisustvo varoe u zajednici. Akona 100 pčela ima jedna varoa, predlaže se antivaroatretman, jer je to već „kritičan broj“. Ovo su standardi u dobroj pčelarskoj praksi nekih zemalja.
Kod nas rijetko ko prati varou u aprilu, nego se čeka jedna paša, druga paša, treća paša… A onda, kada te paše izostanu niti ima meda, a zbog prisustva varoe i virusa, pčele nestaju, slabe. Gubici se javljaju već u oktobru (a oni su najčešće posljedica grabeži),ili kasnije postepeno u novembru i decembru zbog sloma socijalne organizacije u košnici kao posljedice neadekvatnih resursa.
Upitan kvalitet voska
Ako neko u BiH misli da pčele hoće da grade zdrava i brojna legla u vosku koji ima manje od 30 % voska, grdno se vara. Sve dotle dok ne postoji sistem kontrole svaki proizvođač voska, bio on veliki ili mali, može deklarisati svoje satne osnove kao najbolje.
Čini mi se da je svjetsko tržište prezasićeno voskovima koji su puni koje – kakvih hemikalija, a onda se veoma lako po jako niskim cijenama takav vosak uvozi u BIH. Kao takav prerađuje se, te se u procesu prerade još dodatno kvari nekim drugim primjesama tipa parafina i ostalih dodataka.Vosak nema rok trajanja, a liposolubilnost mnogih hemikalija omogućava prisutvo štetnih rezidua koje se zadržavaju u vosku.
Sve se to dešava zbog činjenice da u BiH nema nijedne labarotorije (koliko je meni poznato) koja može pregledati i ocijeniti hemijski kvalitet voska.Naravno informacije nekadadolaze i iz drugih zemalja.Ne zaboravite: nema prirodnog voska; postoji samo pčelinji vosak! Onog momenta kada se doda gram parafina ili nečeg drugog, to više nije vosak.
Zato savjetujem pčelarima da koriste samo vlastite izvore voska kada god je to moguće.Naravno, adekvatno osposobljene.
Pčelarenje u svijetu koji se promijenio
Violeta Santrač je krajem marta, kao jedini predstavnik iz BiH, uzela učešće na svjetskoj trodnevnoj konferenciji “Pčelarenje u svijetu koji se promijenio” koja se održavala u Japanu. Na ovom skupu su se pojavili značajni eksperti iz blizu 70 zemalja.
„Iz BiH bila je prijavljena samo jedna osoba za učešće, iz Srbije dvije, a iz Hrvatske jedna osoba. I to govori o interesu nekakve stručne i naučne javnosti u regiji da se informiše o trenutnoj situaciji u oblasti pčelarstva u svijetu, pa ako hoćeteindirektno i kod nas – kaže naša sagovornica. (BHPČELAR/Ekrem Milić)
![](https://bhpcelar.ba/slike/bhpcelar_pretplata.jpg")
Discussion about this post