Rajko Radivojac o uzimljavanju i zimovanju pčela: TUĐE ZABLUDE NAŠI PREPISIVAČI I PREDAVAČI PRODAJU NAM ZA VISOKE HONORARE!

Ovaj tekst otvara neka od pitanja o kojima bi naši pčelarski autoriteti konačno trebali javno iznijeti svoj stav. Nema sredstva, ni tehnike kojima možemo uticati na brojnost zimske pčele. Pčelarska maštovitost kod utopljavanja pčela, iako je naučno dokazano da pčele nikada ne uginu od hladnoće. Svi znamo da pčele u jesen propolisom zatvaraju otvore na košnicama koji im ne odgovaraju. Propolisom zalijepe i poklopnu dasku, ali ne hermetički. Uvijek ostave neke otvore da imaju ventilaciju kakva im odgovara. E, tu se sad pojavi pčelar koji misli da zna šta pčelama odgovara više nego one same, pa te otvore prekriva raznim materijalima.

Uzimljavanje i zimovanje pčela su dvije teme koje imaju veliki značaj u svakoj tehnologiji pčelarenja. Ovo je takođe jedna od oblasti u pčelarstvu u kojoj vladaju velike zablude. Kad proučavamo pčelarsku literaturu iz tridesetih godina prošlog vijeka vidimo da se u stvari nismo puno pomakli od tog vremena. Pčelari su i tada imali iste i slične probleme, a nivo znanja o pčelama nije bio bitno manji od današnjeg. Jasno je vidljiivo da pčelarstvo (savremeno) ne počinje od nas, a nadam se da neće završiti sa nama. Ovaj tekst otvara neka od pitanja o kojima bi naši pčelarski autoriteti konačno trebali javno iznijeti svoj stav.

Tuđe zablude

Dosta literature o pčelarstvu koja nam je dostupna je prepisivačkog karaktera. Tvrdnje autora knjiga o pčelarstvu se uzimaju zdravo za gotovo, kao nepobitne činjenice, bez ikakve provjere ili kritičkog osvrta. Tuđe zablude prihvatamo kao vrhunsku istinu i spremni smo je braniti po svaku cijenu, bez valjanih argumenata.
Zašto je to tako? Možda zato što o pčelama još uvijek znamo suviše malo da bismo izveli svoje zaključke ili se plašimo sučeliti mišljenja sa tzv. pčelarskim autoritetima iz okruženja i svijeta.

Kad je u pitanju uzimljavanje pčela literatura i praksa kažu da pripreme počinju koncem jula i početkom avgusta; zavisno od područja gdje se pčelari. To je vrijeme kad se dopunjavaju zalihe hrane i matica stimuliše na što veće zalijeganje. Poznato je da pčele u zimu treba da uđu što brojnije. Postavlja se pitanje da li možemo zaista uticati da matica u tom periodu zaliježe jaja iz kojih će se izvesti zimska pčela, za koju znamo da se i morfološki razlikuje od ljetne pčele. Moguće je uticati da matica u tom periodu razvije velike površine legla.

Da li će zimska pčela biti zastupljena u većem ili manjem procentu – to je pitanje koje traži odgovor. Ovo je lako provjeriti. U dva društva približno iste strukture i snage, na istom pčelinjaku, sa maticama iste starosti, doda se jednaka količina sirupa bez ikakvih dodataka za dopunu zaliha hrane. Jedno društvo se nakon toga stimulativno prihranjuje, a drugo ne.

Maštovitost

Koncem septembra biće vidljiva razlika u brojnosti ovih društava, ali početkom novembra društva će imati približno jednak broj pčela. Lako je zaključiti da nismo mogli uticati na brojnost zimske pčele.

Zašto se onda pokušavamo petljati u prirodu? U literaturi se prepisuje i navodi podatak da pčelinje društvo treba da uđe u zimu sa oko 30.000 jedinki. Nigdje nisam našao podatak ko je izvorni autor te tvrdnje. Ko je pred zimu ubio pčelinje društvo i prebrojao pčele? Ako neko i jeste da li to vrijedi i za naše uslove i za našu rasu pčele?

U pripreme za zimovanje spada i borba protiv varoe. Ovu oblast neću opširno komentarisati. Činjenica je da se mnogo pretjeruje. Pčele se dime nebrojeno mnogo puta i stalno inoviraju metode da se u košnicu što brže ubaci što veća količina dima sa otrovnim preparatom.

Da li je to dobro? Ko je uradio istraživanje i propisao maksimalnu dozu preparata? Da li je minimalna doza preparata iz upustva za upotrebu zaista pravilno određena? Sve su to bitna pitanja na koje nemamo odgovore.

Utopljavanje košnica je posebna priča. Tu su pčelari pokazali svoju maštovitost. Košnice se utopljavaju raznim materijalima. Novinski papir, stiropor, najlon, karton, terpapir, staklena vuna, ćebad i sl. se koriste u raznim kombinacijama. Utopljavanje iziskuje i određen trud, što takođe nije zanemarljivo. Ali, da li je sve to uopšte potrebno i opravdano?

Ušuškane i nezaštićene košnice

U mnogim knjigama sam pročitao da pčele nikad ne uginu od hladnoće, a to potvrđuje i naša pčelarska praksa. Svi znamo da pčele griju samo klube, a ne čitavu košnicu. Pa, zašto ih onda utopljavamo?

Utopljavanje košnica je još jedan postupak koji se zbog nekritičke prepisivačke literature udomaćio u pčelarskoj praksi bez ikakvog opravdanja. Ako na pčelinjaku imamo praznu košnicu sa ugrađenim voštanim osnovama u doba rojenja veoma rijetko će neki roj sam ući u nju. Lako je zaključiti da košnice u stvari, ne odgovaraju pčelama. Zato one traže druga staništa koja zadovoljavaju njihove potrebe.

Svi znamo da pčele u jesen propolisom zatvaraju otvore na košnicama koji im ne odgovaraju. Propolisom zalijepe i poklopnu dasku, ali ne hermetički. Uvijek ostave neke otvore da imaju ventilaciju kakva im odgovara. E, tu se sad pojavi pčelar koji misli da zna šta pčelama odgovara više nego one same, pa te otvore prekriva raznim materijalima.
Dakle, u neprirodnoj i neadekvatnoj sredini, na saću čija je osnova puna parafina, gušena otrovnim dimom, opterećena preradom šećera, često uznemiravana i mučena suvišnom vlagom zbog utopljavajućeg materijala i loše ventilacije, pčela treba da dočeka proljeće, ostane zdrava i još da nam da med i polen. Da nije malo previše?

Sve ovo je veoma lako provjeriti u praksi. Opet ona dva društva iste snage u novembru. Jedno utoplimo i ušuškamo, a drugo ne. Na proljeće ćemo moći utvrditi da su oba društva prezimila uspješno, ali da društvo koje nismo utopljavali nema vlažnu poklopnu dasku i buđave okvire sa strane.

Sporedne stvari

Opet pitanje: Zašto raditi nešto suvišno i štetno samo zato što to piše u nekoj knjizi kad praksa govori suprotno? Uslovi zimovanja pčela u Kanadi, Sibiru ili Švajcarskoj su bitno drugačiji nego naši. Njihova iskustva nisu ista kao naša. Zašto prepisujemo kao da nemamo zdrave domaće pameti.

Zimovanje pčela je period u kom pčele veoma malo opšte sa prirodom. U tom periodu pčelama je potreban samo mir. Zašto im smetamo, lupkamo po košnicama da čujemo zujanje, duvamo na leto, otvaramo košnice, dodajemo pogačice, stavljamo najlon preko okvira sa klubetom, stavljamo, dodajemo ili mijenjamo utopljavajući materijal? Je li sve to zaista opravdano?

Zadnjih godina i kod nas je došlo do velikih uginuća pčela. Krive su nam klimatske promjene, virusi, varoa i druge bolesti, loši lijekovi i nepoznati uzroci. Možda smo, ipak krivi mi, pčelari, sa našim zabludama i pokušajima da se miješamo u prirodu. Možda su, ipak, najviše krivi oni koji šire zablude, odnosno neki od predavača i pisaca u pčelarstvu koji iznose tvrdnje ljudi iz bijelog svijeta kao apsolutno i jedino tačne bez imalo volje za kritički osvrt.

Gubimo vrijeme baveći se sporednim stvarima. Ako upropastimo naše pčele sve ostalo u pčelarstvu postaje beznačajno. Nema nikakvog pčelarstva bez pčela. Ova zemlja ima vrsnih pčelara, ima ljude od pera i nauke. Oni su ti koji mogu sačuvati našu prirodu i naše pčele od propasti. (bhpčelar/arhiva)