Prof. dr. Marla Spivak, entomolog na Univerzitetu u Minesoti upozorava: Pčele umiru...

Prof. dr. Marla Spivak, entomolog na Univerzitetu u Minesoti upozorava: Pčele umiru jer nemaju šta da jedu!

SHARE

Pčele medarice uspješno su se održale 50 miliona godina, u svakoj koloniji 40 do 50.000 jedinki usklađeno je u čudesnoj harmoniji. Zašto su onda prije osam godina kolonije počele masovno izumirati? Marla Spivak otkriva četiri razloga čije uzajamno djelovanje ima tragične posljedice. Ovo nije samo problem radi toga što pčele oprašuju trećinu svjetskih usjeva. Je li moguće da ove čudesne vrste reflektiraju našu budućnost?Bh pcelar 43 Marla SpivakUnazad nekoliko godina i mjeseci u fokusu svjetske javnosti i interesovanja kada su u pitanju pčele zauzima prof. Marla Spivak, entomologinja na Univerzitetu u Minessoti. Njena gostovanja na televizijama i naučnim skupovima su sve češća. Njena mišljenja i stavovi se izuteno cijene, a mi donosimo dio transkripta nekih njenih razgovora sa pčelarskim ekspertima Noah Wilson Rich i Dennis van Engelsdopr, kao i nekoliko izjava koje je dala poznatom novinaru „Minnposta“ Ronu Meadoru povodom sve većeg i učestalijeg ugibanja pčela.

U centru hrana

Svjetski mediji navode kako je već svima jasno da su pčele pod pritiskom i da imaju prijetnju iz različitih izvora kao što su insekticidi, gubitak staništa, paraziti, razne bolesti…
No, postavlja se pitanje šta je to što najviše utječe na njihov nestanak? Profesionalni pčelari krive neonikotinoide jer se njihova šira upotreba podudara s pojavom „masovnog pražnjenja košnica! 2006. godine. Proizvođači insekticida krivca vide u Varroi, dok većina entomologa upozoravaju da je gubitak staništa, pretvaranje „divlje“ zemlje u parkirališta, igrališta i šta sve ne glavna opasnost za pčele.

Profesorica Spivak tvrdi kako su svi ponuđeni razlozi dijelom u pravu, ali i u krivu. Smatra kako, ako zaista želimo razumjeti šta se događa s pčelama i pomoći im, fokus se mora držati na hrani.
– Ideja da pčele umiru na samo jedan način poznat kao Kolaps pčelinjih kolonija (CCD) koji karakteriše iznenadni i masovni gubitak pčelinjih zajednica iz košnice, već je zastario. Nacionalni ankete izrađene od prvih pojava CCD u 2006. i 2007. sada potvrđuju da je zapravo, vrlo mali udio kolonija koje umiru od tih simptoma – kaže Spivak.

Naovdi kako je ironično to što mislimo da su pčele ovdje kako bi namjerno i samo oprašivale našu hranu. One su ovdje jer moraju jesti, a sve potrebne bjelančevine dobivaju iz peludi, a sve potrebe ugljikohidrate iz nektara.

– One se hrane cvijećem, i kako lete s cvijeta na cvijet, to je isto kao da odlaze u kupovinu i na kraju nam pružaju dragocjeno oprašivanje. U dijelovima svijeta gdje nema pčela ili gdje se sade vrste bilja koje pčelama nisu privlačne, ljudima se plaća da obavljaju oprašivanje rukama. Ti ljudi raspršuju pelud s cvijeta na cvijet pomoću kista. Ovakav posao ručnog oprašivanja zapravo i nije tako neuobičajen. Uzgajivači paradajza često oprašuju svoje cvjetove paradjza ručnim vibratorom. Razlog toga je što je pelud u cvijetu paradajza jako dobro zaštićena u muškom dijelu cvijeta, prašniku, i jedini način da se pelud oslobodi je da ga se protrese.

Navodi kako su bumbari jedni od rijetkih vrsta pčela na svijetu koji se mogu primiti na cvijet i vibrirati ga, a to čine tako da tresu svoje mišiće za letenje frekvencijom koja je slična muzičkoj noti C. Tako oni tresu cvijet, soniciraju ga, što oslobađa pelud u učinkovitom zamahu, a pelud se skuplja po cijelom pahuljastom tijelu pčele, koju pčela nosi „kući“ kao hranu. Uzgajivači paradajza sada smještaju kolonije bumbara unutar plastenika kako bi oprašivali paradajz, jer dobivaju puno učinkovitije oprašivanje kada se to obavlja prirodim putem, a dobivaju i kvalitetnij paradajz.

– Postoje i drugi, možda osobniji razlozi zašto bismo trebali brinuti o pčelama. Na svijetu je preko 20.000 vrsta pčela i jednostavno su prekrasne. Te pčele provedu većinu svog životnog ciklusa skrivene u zemlji ili u šupljem deblu i jako malo pripadnika ovih prekrasnih vrsta su razvile visoko društveno ponašanje poput pčela medarica. Pčele medarice nerijetko su karizmatične predstavnice svih ostalih 19.900 i više vrsta pčela, jer ima nešto kod tih pčela medarica što privlači ljude u njihov svijet. Pčele medarice privlače ljude od najranijih vremena, uglavnom kako bi pobrali njihov med, koji je nevjerojatni prirodni zaslađivač – između ostalog kazala je Marla.

Objašnjava kako se pčele medarice mogu smatrati super organizmom, gdje je kolonija organizam koji se sastoji od 40.000 do 50.000 pojedinačnih pčelinjih organizama. Ovo društvo nema središnju upravu. Nitko ne vodi. Tako da način na koji dolaze do zajedničkih odluka, i način na koji dodjeljuju zadatke i dijele svoj posao, i kako priopćuju gdje se nalazi cvijeće, kompletno njihovo zajedničko društveno ponašanje je zapanjujuće.

– Meni lično najdraži, koji sam mnogo godina proučavala, je njihov sistem zdravstvene zaštite. I pčele imaju socijalnu zdravstvenu zaštitu. Tako u mom laboratoriju proučavamo kako pčele čuvaju svoje zdravlje. Na primjer, proučavamo higijenu, kako neke pčele mogu pronaći i odstraniti bolesne jedinke iz gnijezda, iz kolonije, i to održava koloniju zdravom. U novije vrijeme proučavamo smolu koju pčele skupljaju iz biljaka.

Tako pčele lete do nekih biljaka i strugaju tu vrlo ljepljivu smolu s lišća, i nose je nazad u gnijezdo gdje je učvršćuju u arhitekturu gnijezda, što mi nazivamo propolis. Otkrili smo da je propolis prirodno sredstvo za dezinfekciju. To je prirodni antibiotik. Ubija bakterije i plijesni i druge bacile unutar kolonije, i tako održavaju zdravlje kolonije i njihov društveni imunitet. Ljudi su upoznati sa djelotvornostima propolisa još od biblijskih vremena. Prikupljamo propolis iz pčelinjih kolonija za ljudsku medicinu, ali nismo znali koliko je on dobar za pčele. Pčele medarice tako imaju čudesnu prirodnu obranu koja ih je održavala zdravima i uspješnima preko 50 miliona godina.

– Ali, kada je prije osam godina bilo objavljeno da kolonije pčela medarica masovno izumiru, prvo u SAD-u, bilo je jasno da nešto nikako nije u redu. U našoj kolektivnoj svijesti, na posve iskonski način, znamo da sebi ne možemo priuštiti gubitak pčela. Pa što se onda događa? Pčele umiru iz višestrukih i uzajamnih uzroka, i proći ću kroz svaki od njih. Zaključak je taj da umiranje pčela odražava krajolik bez cvijeća, i disfunkcionalni sistem hrane – objasnila je Marla. U nastavku pročitajte do kojih saznanja je još došla i kako ih objašnjava.

Opasni insekticidi

Imamo najbolje podatke o pčelama medaricama, pa ću ih iskoristiti kao primjer. U SAD-u broj pčela je zapravo u opadanju od Drugog svjetskog rata. Danas u SAD-u imamo 50% manje košnica nego što smo imali 1945. godine. Pretpostavljamo da je broj košnica pao na oko 2 miliona.

Razlog tome je taj što smo, poslije Drugog svjetskog rata, promijenili poljoprivrednu praksu. Prestali smo saditi pokrovne usjeve. Prestali smo saditi djetelinu i lucernu, koji su prirodna gnojiva koja unose dušik u tlo, a umjesto toga smo počeli koristiti umjetna gnojiva. Djetelina i lucerna su visoko hranjiva biljna hrana za pčele.

Poslije Drugog svjetskog rata, počeli smo koristiti herbicide kako bismo iskorijenili korov s naših farmi. Mnogi od tih korova su kritosjemenjače koje su pčelama potrebne da bi preživjele. I počeli smo uzgajati sve veće monokulturne usjeve. Danas govorimo o područjima pogođenima nestašicom hrane, mjestima u našim gradovima, susjedstvima gdje nema trgovina mješovite robe. Iste farme koje su nekoć uzdržavale pčele, danas su poljoprivredne pustinje hrane u kojima prevladavaju jedna ili dvije biljne vrste poput kukuruza ili sojinog graha.

Od Drugog svjetskog rata, sistemski odstranjujemo mnoge kritosjemenjače koje pčele trebaju kako bi preživjele. Te monokulture se šire čak i na usjeve koji su dobri za pčele, poput badema. Prije pedeset godina, pčelari bi uzeli nekoliko kolonija, pčelinjih košnica u voćnjake badema, radi oprašivanja ali i zato što je pelud iz bademova cvijeta jako bogata bjelančevinama. Jako je dobra za pčele. Sad, razmjer monokulture badema zahtijeva da većina pčela u našoj zemlji, preko 1.5 miliona pčelinjih košnica, bude prenesena preko cijele zemlje kako bi se oprašio ovaj jedan usjev. Utovaruju se na šlepere, i mora ih se i istovariti, budući da nakon cvjetanja, voćnjaci badema postaju golema područja bez cvijeća.

Pčele izumiru u zadnjih 50 godina, a mi sadimo više usjeva za koje su pčele potrebne. Proizvodnja usjeva koji zahtijevaju oprašivanje pomoću pčela porasla je za 300 posto.
A tu su i pesticidi. Nakon Drugog svjetskog rata, počeli smo koristiti pesticide u velikim količinama, a to je postalo potrebno zbog monokultura koje su privlačile nametnike usjeva. U posljednje vrijeme, istraživači sa Univerziteta Penn State počeli su promatrati zaostatak pesticida u hrpama peludi koje pčele donose kući kao hranu, i otkrili su da svaka mjerica peludi koju pčela medarica skupi sadrži bar šest prepoznatljivih pesticida, što uključuje svaku vrstu insekticida, herbicida, fungicida, pa čak i inertnih neimenovanih sastojaka, koji su dio formulacije pesticida, koji mogu biti otrovniji od aktivnog sastojka. Ova malena pčela drži veliko ogledalo. Koliko će biti potrebno da zarazi ljude?

Jedna od ovih vrsta insekticida, neonikotinoidi, danas je česta tema medija širom svijeta. Vjerojatno ste čuli za to. To je nova vrsta insekticida. Prolazi kroz biljku tako da nametnik usjeva, insekt koji jede listove, zagrize u biljku dobije smrtonosnu dozu i umre. Ako se jedan od ovih neonikotinoida upotrijebi u visokoj koncentraciji, dovoljno spojeva prolazi kroz biljku i ulazi u pelud i nektar gdje pčela, u ovom slučaju, može pojesti visoku dozu ovog neurotoksina od čega se počne grčiti i ugine.

Na većini poljoprivrednih zemljišta, na većini naših farmi, jedino je sjeme obloženo insekticidom, tako da manja koncentracija prolazi kroz biljku i ulazi u pelud i nektar, i ako pčela pojede ovu manju dozu, ili se ne dogodi ništa, ili je pčela opijena i dezorijentirana i možda se neće znati vratiti kući. A povrh svega, pčele imaju i vlastite bolesti i nametnike. Glavni neprijatelj pčela je varroa destructor. Naziv joj je prikladan. To je veliki nametnik koji siše krv, ugrožava pčelinji imuno sistem i širi viruse.

Dopustite mi da vam pokušam objasniti. Ne znam kako je to biti pčela, imati na sebi velikog nametnika koji siše krv, i ne znam kako je pčeli kada ima virus, ali znam kako se ja osjećam kada imam virus, gripu, i znam koliko mi je teško otići u trgovinu mješovite robe po dobru hranu. No, šta bi bilo da živim u predjelu bez hrane? I šta bi bilo da moram prijeći veliku udaljenost kako bih došla do trgovine, i kad bih konačno dovukla svoje slabo tijelo do tamo, i kroz svoju hranu unijela dovoljno pesticida, neurotoksina, da se ne bih znala vratiti kući? Upravo na to mislimo kada govorimo o višestrukim i uzajamnim uzrocima ugibanja.

Sadite cvijeće

I ne radi se samo o našim pčelama medaricama. Sve naše predivne divlje vrste pčela su ugrožene, uključujući i one bumbare koji oprašuju paradajz. Te pčele su rezerva našim pčelama medaricama. One osiguravaju oprašivanje pored naših pčela medarica. Potrebne su nam sve naše pčele.

I šta ćemo onda učiniti? Šta ćemo učiniti u vezi ove velike pčelinje frke koju smo stvorili? Ispada da ipak ima nade. Svako od nas može pomoći pčelama na dva vrlo izravna i laka načina.

Sadite cvijeće koje vole pčele, i nemojte kontaminirati to cvijeće, tu hranu za pčele, pesticidima. Otiđite na Internet i potražite cvijeće koje je iz vaše sredine i posadite ga. Posadite ga u saksiji ispred vašeg ulaza u kuću. Posadite ga u vašem vrtu, na vašojlivadi, u vašim bulevarima. Pokrenite kampanju da se ono posadi u javnim vrtovima, komunalnim prostorima, livadama, izdvojenim poljoprivrednim površinama. Trebamo predivnu raznolikost cvijeća koje cvate tijekom cijelog vegetacijskog razdoblja, od proljeća do jeseni. Trebamo cvijeće za naše pčele posađeno uz cestu, ali i za migrirajuće leptire i ptice i druge životinje.

Trebamo pažljivo razmisliti o tome da vratimo pokrovne usjeve kako bismo nahranili našu zemlju i naše pčele. I trebamo učiniti naše farme raznolikijima. Trebamo saditi granice od cvjetnih usjeva i ogradu kako bismo onemogućili razvijanje poljoprivredno siromašnih područja i počeli ispravljati disfunkcionalni sistem hrane koji smo stvorili.

Možda se to čini kao jako malena protumjera velikom, golemom problemu – samo sadite cvijeće – ali kada pčele imaju pristup dobroj hrani, i mi imamo pristup dobroj hrani kroz njihovo oprašivanje. A kada pčele imaju pristup dobroj hrani, mogu bolje upravljati svojom prirodnom zaštitom, svojom zdravstvenom zaštitom, na koju su se oslanjali milionima godina.

Tako da je ljepota pomaganju pčela na ovaj način, za mene, u tome da se svatko od nas treba malo više ponašati kao pčelinje društvo, društvo insekata, gdje svako naše pojedinačno djelo može doprinijeti velikom rješenju, emergentnom svojstvu koje je mnogo veće od pukog zbroja naših pojedinačnih djela. Tako neka maleno djelo sadnje cvijeća i čuvanja ih od pesticida bude pokretač velike promjene.

Ko je Marla Spivak

Profesorica Marla Spivak (60) radi kao entomolog na Univerzitetu u Minesoti. Pčelarskoj javnosti je poznata po tome što je „uzgojila“ posebnu vrstu pčela i nazvala ih higijenske pčele o čemu smo već pisali i nekom od prošlih brojeva BH pčelara. Svoj trud usmjerila je i da zajedno sa studentima i saradnicima ispita propolis i sve njegove učinke na zdravlje pčela i kako pomoću njega da se pčele odbrane od bolesti. Jedna od njenih posljednjih istraživanja su i ona kako nedostatak cvijeća i upotreba pesticida utječu na pčele, njihov imunitet i opstanak.

– Svijet pčela medarica privukao me sasvim slučajno. Imala sam 18 godina i bilo mi je dosadno, i u knjižnici sam posudila knjigu o pčelama, te provela noć čitajući je. Nikad do tad nisam razmišljala o tome kako insekti žive u složenim društvima. Bilo je kao da se ono najbolje od naučne fantastike ostvarilo. Čak i neobičnije. Tu su bili neki ljudi, pčelari, koji vole svoje pčele kao da su dio porodice, i kad sam odložila knjigu, znala sam da se moram sama u to uvjeriti. Tako da sam počela raditi za komercijalnog pčelara, jednu porodicu koja je posjedovala 2.000 košnica u Novom Meksiku. I trajno sam se “navukla” – tako objašnjava svoje početke dr. Spivak koja danas ima 40-ak godina rada i istraživanja u pčelarstvu. (arhiva Bh pčelara)

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY