Priprema pčela za zimu: ONE NE SPAVAJU ZIMSKI SAN, VEĆ SMANJUJU AKTIVNOSTI

Kolika je količina hrane u zimskom periodu potrebna teško je tačno odrediti jer je to vrijednost koja zavisi od mnoštva faktora. Međutim, prema dugogodišnjim iskustvima pčelara da bi se osiguralo bezbjedno prezimljavanje i kvalitetan rani proljetni razvoj jednog prosječnog pčelinjeg društva, u našim klimatskim uslovima, potrebno je obezbijediti okvirno oko 20 kilograma meda. Od toga će se oko 12 kilograma potrošiti za ishranu pčela i oko 8 kilograma za razvoj legla.

Najveća glupost je da pčela iako je cijelu godinu radila umre od gladi. Amerikanci, tačnije neki američki, ali i pčelari ostalog djela svjeta na teži način su saznali, na svom pčelarskom gospodarstvu dakle, kako medonosne pčele koje im donose profit nisu igračka i sa pčelama u pothranjenom stanju vrlo često dolaze samo problemi. Kako bi njihova jestiva hrana bila dostupna i pčelarima treba triput razmisliti koliko i kada se ona vadi iz košnice. Nikako i nikad se ne vadi “po svaku cijenu”.

Prva stvar koju svaki pčelar treba znati da je uz nektar koji prikupljaju i pretvaraju u med upravo taj med pčelama nužan za život. Dakle pčele jedu med kada u prirodi nema nektara, ne jedu hljeb ili medenjake. Kad su prepuštene same sebi, pčele u prirodi većinu sakupljenog pohranjuju u nastambu “za zlu ne trebalo” koje dolazi na kraju svake sezone, nekad prije nekad kasnije. Tada da bi preživjele prazne svoje smočnice, ne prazne ko pijani miljarderi već racionalno, pritom izbacivši iz košnice ono što im ne tada treba a trošilo bi zalihe. (najčešće izbace trutove).

Fruktozni sirup

Ali, kada se umiješa čovjek koji upravlja pčelinjakom, stvar se mijenja, dio zaliha uzima on za sebe, pčelama to po pravilu ne smeta ako pčelar zna te zalihe kao prvo nadoknaditi, a kao drugo vaditi sa razumjevanjem.

Mnogi pčelari zadnjih godina okrenuli su se prihrani pčela fruktoznim sirupom, pri tom ne znajući ili ne razmišljajući o tome kako je isti proizveden od genetski modificiranog kukuruze firme Mosanto, a koji je dodatno najvjerovatnije tretiran Bayerovim za pčele vrlo štetnim i pogubnim neonikotinoidnim insekticidima. To je za pčelara vrlo jednostavna prihrana, nužno ne i najjeftinija, no međutim za pčele dugoročno gledajući štetna da ne napišemo nešto teže na primjer: pogubna.

U jednoj njemačkoj studiji, kada su pčele puštene u genetski modificirano područje, da tom peludi hrane mlade pčele, znanstvenici su otkrili bakterije u crijevima tih mladih pčela konkretno uljane repice s modificiranim genima. To dokazuje da se sama GMO DNA u peludu može vrlo lako prenijeti na medonosne pčele i ne samo medonosne pčele te njihov probavni sustav. Poljska je prva zemlja, o čemu smo ne samo izvještavali kao udruga već i sudjelovali na terenu, koja je službeno priznala povezanost između Monsantovog genetski modificiranog kukuruza i poremećaja propasti kolonija (CCD).

Pčele se prihranjuju i kada se ne vrca u ekstremnim uslovima, kada im je prirodni izvor nektarske paše nedostupan. Prihrana se koristi i kada želimo maticu potaknuti na pojačano zalijjeganje jer uzgoj legla opada opadanjem izvora hrane.

 Ne spavaju zimski san

Pčele ne spavaju zimski san, nego nastupom hladnijih dana smanjuju svoje aktivnosti i svode ih na minimum. Zato ih izvan košnice ne primjećujemo, osim prilikom nastupa toplog vremena kada izlazi iz košnica u potrazi za hranom.

Pri temperaturi ispod 10*C pokretljivostj pčela je dosta smanjena. One čekaju u košnicama proljeće.

Pčele je potrebno dohranjivati i po potrebiti liječiti u susret zimi kako bi mogle preživjeti. Takođe, prilikom hranjenja potrebno je obratiti pažnju na kvalitet meda tj. da je on što bolje probavljiv pčelama, kako bi se smanjila količina izmeta u debelom crijevu pčela (poznato je da pčela može zadržati u debelom crijevu i do 50 mg izmeta).

Treba imati u vidu da su preokreti u temperaturi i produženi nastup hladnog vremena kobni za pčele, jer ne mogu izlaziti vani. Tada nastupa nemir u klupku, što ima za posljedicu razvoj bolesti i odumiranje društva ili čak izlijetanje pčela van i ugibanje.

Najbolje je za jesenju prihranu upotrebljavati med. Međutim, u današnje doba pčelari sve više pridaju pažnju šećeru iako on nije punovrijedna hrana za pčele, za posljedicu i imaju u proljeće smanjeni broj legla u odnosu na pčele koje su hranjenje medom i pčelinjim prahom.

Prilikom dodavanja šečera za prihranu za zimu svakako bi bilo za preporučiti da njegov obim hranidbe ne prelazi 30% same zalihe meda za prihranu.

Dejan Kreculj: ŠTA URADITI KADA PČELA NEMA DOVOLJNO HRANE?

Nema sumnje da je za ishranu pčela, bilo u kom periodu godine to bilo, najbolja hrana ona koju koriste već hiljadama godina, a to je med. Međutim, kada pčelar procijeni da se u košnici nalaze nedovoljne količine, bilo koji razlog da je u pitanju, tada je sasvim logično rješenje da se pčelama pomogne dodavanjem zamjene, pogače.

Kolika je količina hrane potrebna teško je tačno odrediti jer je to vrijednost koja zavisi od mnoštva faktora. Međutim, prema dugogodišnjim iskustvima pčelara da bi se osiguralo bezbjedno prezimljavanje i kvalitetan rani proljetni razvoj jednog prosječnog pčelinjeg društva, u našim klimatskim uslovima, potrebno je obezbijediti okvirno oko 20 kilograma meda. Od toga će se oko 12 kilograma potrošiti za ishranu pčela i oko 8 kilograma za razvoj legla.

Teorijski gledano, potrošnju hrane nije teško predvidjeti ako se zna da jedna pčela u periodu do pojave novog legla troši dnevno do 2 miligrama hrane, pa i manje. Ako društvo ima dvadeset hiljada jedinki, to znači da je dnevna potrošnja oko 40 grama ili oko 1,2 kilograma mjesečno. S obzirom da broj pčela varira, to će do početka februara biti potrošeno oko 5 kilograma hrane.

U košnicama savjesnog pčelara, koji ih nije krajem ljeta opljačkao, zalihe će sigurno biti dovoljne do prvih unosa, pa i preteći. S druge strane, ne treba smetnuti s uma da je ova prililčno velika masa hrane i odličan utopljavajući materijal, posebno u vrlo prevrtljivim meteorološkim uslovima sa ćudljivm zimama kakve su se već ustalile u našem podneblju.

Međutim, šta ako hrane nema dovoljno?

Šećerno medno tijesto ili pogače za prihranjivanje pčela, kako se uobičajeno nazivaju, dodaju se iznad prostora u kome se nalazi zimsko klube čineći dopunu ili zamjenu za mednu kapu koju bi pčelinja zajednica sebi načinila da se nalazi u prirodi. Prije dodavanja potrebno ih je držati na sobnoj temperaturi neko vrijeme kako bi se u potpunosti zagrijale. U suprotnom, unesene u košnicu, bez razloga bi snizile temperaturu i uznemirile pčele.

Prije dodavanja treba sa donje strane isjeći otvor u trakama širine oko dva centimetra i postaviti ih tako da prorezi budu poprijeko na pravac pružanja ramova i ulica pčela.

Osim toga, važno je samo rasjeći najlon, bez otvaranja, po čitavom obodu. Kada se pogača doda i legne na satonoše, pčele će je vremenom olijepiti propolisom čineći da taj kilogram šećernog tijesta obezbjeđuje dodatnu toplotnu stabilnost.

Međutim, kada se pogača potroši, treba je zamijeniti, a to znači da se stari najlon mora skinuti. To izaziva kidanje propolisa, potresanje unutar košnice i uznemiravanje pčela. Ali, ako je prethodno folija isječena, zamjena postaje laka i neprimjetna jer se samo uklanja gornja folija i na njeno mjesto stavlja druga pogača kojoj je uklonjena polovina folije.

Pogače treba da budu meke, jer će od tvrdih pčele imati više štete nego koristi. Razlog je jasan: da bi od kristalisane šećerne mase pripremile sebi hranu koju mogu da pojedu, moraju joj dodati dosta vode do koje u hladnim zimskim danima ne mogu da dođu. Sjetimo se da je u zrelom medu gotovo petina voda.

Vjetar je velika opsanost

Manji broj uginulih pčela (desetak) koje se eventualno primijete u košnici ne treba da zabrinjava pčelare početnike. To su najčešće stare pčele ili pčele koje su se udaljile od klubeta i smrzle tokom noći.

Posmatranjem leta košnica može se vidjeti da li su miševi ili rovčice ulazili – ako jesu, na poletaljkama će biti više izmrvljenog saća (miš) ili izgrickanih pčela (rovčica).

Vjetar je velika opasnost za prezimljavanje pčela. Čak može nanijeti veću štetu od snježnih padavina i veoma niskih temperatura. Zbog toga svaki pčelar treba još jednom u novembru da provjeri položaj svojih košnica i ne dozvoli da vjetar duva u leto. Ako već ima vjetra na pčelinjaku, onda je najbolje da puše sa zadnje strane košnica. Ograda odakle vjetar puše treba da bude visoka najmanje dva metra. U suprotnom se mora leto zaštiti, a pčelar treba sam da osmisli zaštitu – zaštitnik leta, ter – papir.