Dr. Zlatko Tomljanović u Sarajevu/ ZA DVIJE ILI TRI GODINE SVAKO MOŽE POSTATI USPJEŠAN PČELAR

Seleće pčelarenje nije jedina priča Ali, definitivno smatram da selidbeno pčelarenje kao odgovor klimatskim promjenama nije jedina priča, pogotovo što mi u Hrvatskoj posljednjih godina selimo kao mutavi svoje košnice, pogotovo sa juga na sjever i sa istoka na zapad, i pri tome često nemamo nikakvih prinosa ili imamo jako male prinose. Zbog toga zagovaram nešto sasvim treće, a to je održivo pčelarenje.

Šta znači održivo pčelarenje?

Nije smisao ovdje kod vas u BiH, niti kod nas u Hrvatskoj da iz brdsko-planinskih područja svi ljudi odu u Sarajevo, Zagreb ili Split, i onda da brdsko-planinska područja ostanu napuštena. Volim reći da će nam se za deset godna na takvim područjima pojaviti pećinski tigar. Moramo ljudima omogućiti da tamo ostanu, da zarađuju i da budu sretni, a jedna od mogućnosti za tako nešto upravo je i održivo pčelarenje.

Razumljivo je da to održivo pčelarenje, s obzirom na sve klimatske promjene, ima i određene probleme, posebice probleme sa proljetnim razvojem, probleme sa uzimljavanjem odnosno izimljavanjem, probleme sa rezervnom hranom, bolestima pčela, probleme sa smještajem košnica na ispaši, nažalost sve učestalije probleme s krađom košnica, zatim sa sadnjom medonosnog bilja i probleme s poticajima u pčelarstvu.

Ako idemo sada taksativno, koji bi bili problemi sa proljetnim razvojem?

Kada sam pričao sa veterinarima u Gospiču i u Lici, onda su mi rekli da su tamo izgubili proljeće, da oni iz čizama skaču u sandale. Pčelari u Gorskom Kotoru kažu da im je nestao januar. Bagrem je prošle godine cvjetao 27. aprila, što je nevjerovatno jer bi trebao cvasti oko 15. maja, kao što je uvijek i cvao. I normalno je da su prinosi izostali jer nismo imali jednu cijelu generaciju pčela.

Za vrijeme bivše Jugoslavije mi pčelari iz Hrvatske smo pčele selili na područje Šabca ili Vojvodine. Tamo smo hvatali rani bagrem, pa smo preko Slavonije i, recim, Bilogora, hvatali još jedan barem, pa čak i do tri bagrema smo znali imati. Međutim, danas nema bitne razlike u cvjetanju bagrema između zapadne Srbije i zapadne Hrvatske, možda je razlika svega dva ili tri dana.

Problemi s hranom Mi sada u Hrvatskoj vjerovatno nećemo imati problema što se tiče bolesti pčela, ali očekujemo probleme sa hranom. Septembar je bio dramatičan. Prvog septembra sam prihranio negdje oko 80 % pčelinjih zajednica. Onda sam morao ići na jedan pčelarski kongres u Njemačku, pa sam rekao da ću ovih 30-ak košnica srediti kada se vratim negdje oko 20. septembra. Ove što sam završio 1. septembra, bile su apsolutno gotove, teške poput vreće cementa. Kada sam se vratio, išao sam prihraniti i ove ostale. Iz čiste radoznalosti pogledao sam ponovo one koje su bile gotove. Na moje iznenađenje, te košnice bile su gotovo poluprazne, hitno sam morao ponovo reagirati sa velikim količinama šećera. Pčelari koji to nisu napravili, bojim se da će imati velikih problema. Već oko Nove godine je ispod satonoša ostalo svega oko dva centimetra meda. Stavljale su se pogače, a mi dobro znamo da pogače ne trebaju da štite od gladi, već imaju poticajni, odnosno stimulirajući efekt. Naravno, kada imate opasnost da izgubite pčelinje zajednice od gladi onda ćete radije staviti i pogače. Tek ćemo u aprilu ove godine vidjeti konačan bilans preživljavanja pčelinjih zajednica.

Prihrana šećerom Nemojte podlijegati priči da je šećer pčelinja kazna, što zna često biti na pčelarskim sajtovima. Ja nisam za davanje šećera pčelama, ali neću dozvoliti da mi pčelinje zajednice uginu, i nije tačno da zajednice ako prezime na šećeru imaju loš proljetni razvoj. Nažalost, često robujemo starim tvrdnjama bez dokaza, najvjerovatnije zbog neke stare literature. Mi nismo pustinja gdje nama peluda. Upravo je sreća da možemo reagirati sa šećernim sirupom, sa peludnom pogačom i da na takav način možemo izvuči situaciju.

Evo, recimo, kada se družite sa pčelarima koji su u Skandinaviji, onda saznate neke stvari koje su zaista frapantne.

Evo kako švedski pčelari pčelare. Oni u hranilice uliju 15 litara sirupa, i nakon četiri ili pet dana opet uliju 15 litara sirupa. Kada sam to pričao pčelarima u Metkoviću onda su me pitali: „Doktore, da li vi pojite krave ili hranite pčele“. Ali je definitivno da Šveđani, koji slove kao jedni od organiziranijih pčelara u Evropi, rade takav način prihrane svojih pčelinjih zajednica.

Pročisni izlet Kod nas, ako pčele ne izađu 30 ili 40 dana na pročisni izlet, onda nastupa panika jer pčelari misle da će sigurno doći do uginuća. Međutim, kad razgovarate sa pčelarima u Skandinaviji, onda vidite da kod njih pročisnog izletla nam pet mjeseci, a nekada, recimo, u Finskoj pročisnog leta nema sedam mjeseci – pčele sedam mjeseci ne lete van! U Danskoj pčele ne lete na pročisni izlet tri do četiri mjeseca. I sve te zajednice normalno prežive, nemaju nikakvih problema. Stoga bi bilo dobro da ispravimo neke naše stavove koje nosimo još od pradjedova i iz nekakvih literatura koje nemaju svoje naučno uporište.

 
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U PRINTANOM IZDANJU BH PČELARA OD 15. APRILA ILI SE PRETPLATITE NA ONLINE IZDANJE