BOLESTI PČELA: Američka gnjiloća ne smrdi, smrad širi evropska trulež

Iskustva u laboratoriji u kojoj radim, te povećan broj pozitivnih uzoraka na evropsku gnjiloću legla u posljednjih dvije tri godine, signal su da bi pčelarima kroz „BH pčelar“ mogli malo približiti potrebu pravilne procjene kliničke slike i potrebe za konačnom dijagnostikom uzročnika bolesti. Bilo bi dobro na kraju dati preporuke šta da oni urade u slučaju pojave bolesti na njihovom pčelinjaku

Piše: Violeta Santrač/arhiv BH pčelara

Poredeći radove i interesovanja javnosti, one pčelarske a i one stručne, koji se bave zdravljem pčela u posljednje četiri Apimondije: Ljubljana 2003, Dablin 2005, Melburn 2007 i ove posljednje 41. po redu u Montpeljeu 2009, u dijelu koji se je odnosio na bolesti pčela i bolesti legla, primijetila sam da je značajno poraslo informisanje o evropskoj gnjiloći pčelinjeg legla.

Nadalje, radeći u sastavu COLOSS projekta u radnoj grupi za bolesti i nametnike pčela postalo je očigledno da je postavljeno pitanje o potrebi standardizacije metoda i terapijskih pristupa bolesti evropske gnjiloće legla.

Pravilna procjena kliničke slike uzročnika bolesti

Iskustva u laboratoriji u kojoj radim te povećan broj pozitivnih uzoraka na evropsku gnjiloću legla u posljednjih dvije tri godine, signal su da bi pčelarima kroz „BH pčelar“ mogli malo približiti potrebu pravilne procjene kliničke slike i potrebe za konačnom dijagnostikom uzročnika bolesti. Bilo bi dobro na kraju dati preporuke šta da oni urade u slučaju pojave bolesti na njihovom pčelinjaku.

No to nije nimalo lako.

Zašto, kada je sve već negdje opisano i prikazano, pitaće se oni više načitani. Radi se o tome da ova bolest u različitim literaturama ima savim drugačije nazive, uzročnike, kliničke slike i preporuke o tretmanima i profilaksi.

Drugačije odredbe nose američke ili ruske pčelarske knjige, australijske ili njemački časopisi ili čak i udžbenici. Kako u vremenu kada su objavljivane tako i danas, kada strogi zakoni o bezbjednosti namirnica u EU ne dozvoljavaju gotovo ikakve primjese antibiotika, samo puko slijeđenje napisanog ne može se uzeti kao procedura. Ne treba zanemariti ni zakašnjelost i malu zainteresovanost veterinara za ovu kao i ostale bolesti pčela.

Čuvajte se mogućih zabluda

U dosadašnjoj pčelarskoj praksi i navikama iz naših krajeva iskustva sa ovom bolesti nisu adekvatno praćena. Često se ova bolest podvodila pod raznim dijagnozama, zanemarivana je i nedovoljno prijavljivana što od pčelara, što od laboratorija, inspektora, itd. Najčešće iz neznanja. Jedna od prvih zabluda u mogućoj pogrešci pri pregledu pčelinjaka je da se u ovom slučaju radi o američkoj truleži. To je lako ispraviti: američka gnjiloća je bolest legla koja ne smrdi (iako već godinama se piše po kojekakvim tekstovima drugačije). Evropska gnjiloća je najčešće bolest otvorenog legla. Dovoljno za početak. Meni je za evropsku gnjiloću ili trulež, najkarakterističniji bio smrad koji se osjeti pri samom približavanju inficiranoj košnici. Američka trulež ne smrdi!

Evropska gnjiloća je značajna bolest pčela jer nosi obavezu veterinarskog nadzora, kao i međunarodne prijave u OIE. Opet i to u zemljama sa razvijenijim pčelarskim svjestima.

Bolest se u OIE manualu (što je prosto objašnjeno, bukvar obaveza i postupaka za sve laboratorije u svijetu u vezi bolesti od zajedničkog interesa, o načinu i procedurama prepoznavanja uzročnika i donošenja konačne odluke o bolestima) opisuje opet (po mom mišljenju nepotpuno) na slijedeći način:

„Uzročnik evropske gnjiloće pčelinjeg legla je bakterija Melissococus plutonius. Dokaz uzročnika samo na osnovu kliničke slike u terenskim uslovima nije pouzdan. Najčešći simptom je uginuće larve kratko prije poklapanja, ali to može biti posljedica djelovanja drugih faktora. Najčešće inficirane košnice pokazuju nekoliko vidljivih simptoma, ali one same po sebi nestaju brzo često spontano prije kraja svake aktivne sezone. Infekcija se zadržava u enzootskoj formi unutar svake pojedinačne košnice uglavnom zbog mehaničke kontamincije unutar košnice. Ponovno pojavljivanje bolesti može se očekivati i nakon nekoliko godina poslije prvobitne infekcije. Za sve to vrijeme zajednica slabi i nije „proizvodna“, a pčelinjak je izvor infekcije.

Poremećen položaj larve u ćeliji

Pčelinje larve ugibaju od evropske gnjiloće 1-2 dana prije nego što bi trebale biti poklopljene ili vrlo rijetko i vrlo kratko nakon toga, ali uvijek prije transformacije u lutku. Bolest se dešava najčešće u vrijeme kada se društva brzo razvijaju. Najveći broj oboljelih larvi zauzima „poremećen položaj u ćeliji“ mjenjajući boju što sve završava uginućem. Mnoge oboljele larve se brzo markiraju i uklanjaju od strane pčela njegovateljica, dajući pri tome na ramu izgled rasutog legla.

Neke inficirane larve uspijevaju preživjeti, uspješno se pretvoriti u lutku i razviti u adulta. Ovakvo preživjele larve doživotne su kliconoše jer izlučuju inficirani feces koji je faktor stalnog prisustva ove bolesti u košnici. Inficirane larve koje nisu detektovane od strane odraslih pčela nakon njihovog uginuća prvo vrijeme postaju razmekšane i mijenjaju boju od svjetlo žute do više smeđe boje pretvarajući se pri tome u gotovo polutečnu masu. One se mogu sasvim sasušiti i u formi tamno smeđe ljuspičaste tvorevine ali se vrlo lako mogu uklonitit iz inficirane ćelije. Simptomi bolesti obično nestaju spontano u inficiranoj zajednici prije kraja aktivne sezone ali je lako očekivati njihovo posledično pojavljivanje u godinama kasnije.

Ali, ovo je samo mali dio priče u kojoj su zapostavljeni efekti sekundarnih infekcija koje gotovo uvijek ovoj bolesti daju teško izliječiv status. O tome Manual OIE ne govori dovoljno .

Razlog težoj kontroli bolesti treba tražiti u kompleksnosti kombinacije jednog uzročnika sa kontaminentima koji nastavljaju procese truljenja, a koji su po svim svojim osobinama vrlo različiti. Od početnog patogena M. plutonius se udruži sa sekundarnim uzročnicima najčešće, Paenibacillus alvei, Brevibacillus laterosporus ili Enterococcus faecalis. To je i razlog za buduća međunarodna usaglašavanja o potrebi standardizacije pristupa bolesti.

Kako znati da li je zajednica inficirana uzročnicima evropske gnjiloće?

Svježe uginule larve su najbolji uzorak za dijagnostiku. Moguće je dostaviti i cijeli ram ili dio rama sa promjenama. Uzorke odraslih pčela ili meda moguće je pretražiti uz nešto više i složenije laboratorijske tehnike. Bolest se u svim fazama u laboratoriji dijagnostikuje u vrlo kratkom vremenu.

Zavisno od zahtjeva dijagnostika može biti vrlo jednostavna i jeftina ili vrlo složena i skupa. Od mikrobioloških razmaza, bakterijskih kultura, biohemijskih nizova, do molekularnih metoda PCR koji služe za najranije utvrđivanje infekcije u košnici, odluka je pristupa o razlozima odabira kako se to danas često navodi „strategije u kontroli bolesti“.

A ona je različita… Dosadašnja praksa tretmana i kontrole evropske truleži svodila se na jednu ili sve mogućnosti obzirom na procjenu zahvaćenosti infekcije na pčelinjaku: na primjenu antibiotika najčešće oxytetracyclin, pretresanje i /ili spaljivanje košnice. I to je takođe veterinarska inspekcijska procedura.

Eto još jednog razloga za reviziju postojećih procedura u Pravilniku kojim se propisuju mjere za suzbijanje evropske gnjiloće. Naravno na to će se trebati dugo čekati. Do tada pčelari brinite se najbolje kako možete (i znate) o zdravlju vaših, ali i tuđih pčela.

(Arhiv BH pčelara)