Alexandre Hanley i Jean Duval, francuski agronomi o borbi protiv varroe: TERMOTERAPIJA – IDEALNA METODA ZA UNIŠTAVANJE VAROE!

Sintetičke hemikalije koje se preporučuju u borbi protiv Varroe, i same predstavljaju problem, smatraju autori. One imaju sposobnost da se akumuliraju u vosak i pristune su čak i nakon reciklaže voska. U Francuskoj je pronađeno i do 2,5 mg/kg fluvalinata u recikliranim komercijalnim voskovima. Osim toga, izražena je i kontaminacija meda. Ti ostaci u vosku i medu dovode do toga da pri ponovnoj upotrebi se vaora izlože malim dozama hemikalija te na taj način razvija otpornost na njih

Varroa, kako navode svjetski stručnjaci, prijeti cijeloj pčelarskoj industriji a samim time i onima koji koriste pčele za oprašivanje. Posebno su se unazad desetak godina oko toga zabrinuli francuski naučnici. U cilju borbe protiv Varroe, nastalo je nekoliko radova i istraživanja. Jedno od najpoznatijih je ono koje su uradili agronomi Alexandre Hanley i Jean Duval. U svome opširnom radu navode veoma zanimljive činjenice, a mi ćemo se osvrnuti na samo neke od njih.

Preventivne mjere

U svom djelu „Varoa kod pčela“ Hanley i Duval navode kako je Varroa izvorno parazit azijske pčele (Apis cerana). Ova vrsta pčela, koja je izložena varoi već hiljadama godina, je prilagodila svoje ponašanje na parazita i razvila je otpornost na njega. One sada same čiste košnice i smanjuju utjecaj varoe na prihvatljivu razinu.

Kako se zaraza preko uvoznih azijskih pčela proširila i u košnice evropskih, javio se veliki problem.

Sintetičke hemikalije koje se preporučuju u borbi protiv Varroe, i same predstavljaju problem, smatraju autori. One imaju sposobnost da se akumuliraju u vosak i pristune su čak i nakon reciklaže voska. U Francuskoj je pronađeno i do 2,5 mg/kg fluvalinata u recikliranim komercijalnim voskovima. Osim toga, izražena je i kontaminacija meda. Ti ostaci u vosku i medu dovode do toga da pri ponovnoj upotrebi se vaora izlože malim dozama hemikalija te na taj način razvija otpornost na njih. Takvi problemi otpora varoe uveliko su primjećeni i rašireni u Francuskoj pa lijekovi protiv varroe postaju sve više neučinkoviti.

Autori navode nekoliko uzročnika koji mogu doprinijeti širenju varoe. Neke od njih pčelari mogu kontrolirati a na neke ne mogu utjecati u velikoj mjeri. Među onima koje može kontrolirati nalazi se, naprimjer, da se kupuju rojevi od provjerenih pčelara koji posjeduju zdravstveni karton pčela i dokaz da njihove pčele nisu zaražene varoom.

Ono što još možete napraviti, kažu autori, jeste da vaše pčele uvijek imaju mlade i jake matice koje su otpornije na varou.

Biodinamički pčelari, kažu autori, imaju nešto drugačiji stav. Oni smatraju da je problem varoe nastao zbog toga što je čovjek narušio prirodno stanje pčela u košnici. Još 1923. godine Rudolf Steiner je tvrdio kako pčela teško može preživjeti kraj stoljeća. Navodi kako „prirodna košnica“ koja je trebala poslužiti kao model modernoj, nije pravouganog oblika nego je više cilindrična. Život pčela u njima nije isti pa zbog toga savjetuju povratak na izvorni oblik pčelinjeg staništa. To će donijeti manje meda, ali će ojačati koloniju koja će biti zdravija i spremnija na borbu sa nametnicima.

Kontrola varoe

Autori navode da varooa do sada ni iz jednog područja u svijetu nije potpuno iskorijenjena. Znači, jedno ostaje naučiti kako živjeti sa njom. Dokazano je kako pčelinja zajednica može preživjeti parazita ukoliko se radi o maloj zaraženosti. Međutim, pravi problemi nastaju kada se populacija varoe proširi a to obično traje dvije do četiri godine nakon početka zaraze.

Množenjem varroa varira od faktora 7 do 10 godišnje, ovisno o vremenskim uvjetima. Nažalost, zabilježena su bila i množenja od čak 1000. Zbog toga je veoma važno konstantno praćenje zaraženosti zajednice. To igra veoma važnu ulogu jer samo na taj način se može shvatiti važnost i metoda liječenja.

Jedna od osnovnih metoda kojom se može pratiti stanje zaraženosti i koja se koristi u kombinaciji s većinom tretmana jeste brojati varoe koje padaju na dno košnice. Postavi se papir namazan masnom ili ljepljivom materijom i provjerva se svaka dva do tri dana. Među sitnim otpadom koji će biti na papiru, naći će se i varoe. Svaka varoa pronađena mrtva (bez tretmana), znači da postoji oko 100 do 150 njih koje žive u košnici.

Tokom ljeta, ukoliko se nađe manje od deset varoa u jednom danu je prihvatljiv nivo. Kada se premaši taj prag, zajednica se mora liječiti ili se mora koristiti preciznija metoda kontrole zaraženosti varoom.

Još jedan test kojim se može kontrolisati nivo zaraženosti jeste onaj s mravljom kiselinom. Ova tehnika se koristi tako da stavite ljepljivi papir pokriven s 3mm debelom mrežicom na dnu košnice. Na papir uspete 20 ml 65%-tne mravlje kiseline. Nakon 24 ili 72 sata imat ćete i broj varoa koje su opale.

Osim ovih, autori navode i još nekoliko tehnika kontrole varoe, međutim, ono što se posebno ističe u njihovom radu jeste suzbijanje populacije varoe jednom posebnom metodom koju su nazvali termoterapija.

Termoterapija

Nekoliko eksperimenta provedeno je u korištenju topline protiv varoe jer su one vrlo osjetljive na nju. Kod ove metode, navode Hanley i Duval, bilo je bitno pronaći temperaturu i trajanje tretmana koji će smanjiti broj varoa a da pritome ne našteti pčelama.

U eksperimentu provedenom od strane francuskog pčelara (Chaudière, 1988), nakon uklanjanja matice, unutarnju temperaturu u košnici su povisili na 60°C uz pomoć sunčeve energije. Tako su zadržali 13 minuta. Rezultat je bio 50% ubijenih varoa. Nažalost, stradao je i sličan broj pčela.

U bivšem SSSR-u pokušavali su premjestiti zajednice u zagrijanu prostoriju na 46 – 48 stepeni C na 15 minuta. Metoda je bila brutalna za pčele.

Kao blaži pristup autori navode primjer grčka pčelarke, Annelies Schönebeck-Syeh i smatraju ga jako efikasnim i interesantnim. Ona čisti svoje košnice od varoe na najjednostavniji mogući način.

Ona tvrdi da je na njenim košnicama dovoljno zatvoriti ulaz-izlaz pa da se temperatura u unutrašnjosti podigne na 44°C. Zadržava košnicu na toj temperaturi 20 minuta, te nakon toga oslobođa ulaz-izlaz košnice. Na taj način većina prisutnih varoa padne na dno košnice. Tada slijedi brojanje varoe koje su pale na podnjaču košnice (morate imati podnjaču sa sitnom resetkom).

Ovu operaciju je neophodno ponoviti i nekoliko dana kasnije. Ono što napominje kao neophodno jeste da se strogo mora kontrolisati temperatura u košnici. To se čini uz pomoć elektronskog termometra čija je sonda postavljena u sredinu nastavka sa leglom a rezultat je vidljiv na ekranu izvan košnice.

Hanley i Duval smatraju kako je ova metoda interesantna zato što se čišćenje pčelinjih društava od varoe može poduzeti preko cijele medne sezone bez ikakvih štetnih posljedica.

Zabilježeno je još nekoliko eksperimenata upotrebe termoterapije za liječenje zajednica od varoe. Jedan od najpoznatijih svakako je onaj iz Louisiani kada je američko ministarstvo poljoprivrede (USDA, 1993) pokazalo da temperatura od 39 stepeni C za 48 sati desetkuje varou. Za povećanje temperature u košnicama, istraživači su jednostavno zatamnjivali košnice. U mračnoj košnici, pčele troše više vremena i energije mašući krilima što znači da se zagrijavaju i da pokušavaju regulisati temperaturu. Kako su i varoe vrlo osjetljive na temperaturu, one umiru.

Imajte na umu, navode francuski agronomi, da mnogi naučnici vjeruju da izloženost košnice suncu ima pozitivne učinke na zdravlje pčela. (BHPČELAR/A. H.)