Iako neki pčelari praktikuju uništavanje matičnjaka u društvu sa rojevim nagonom, to zasigurno nije dobro rješenje. Postoje mnogo efikasnije metode kojima se iz rojeve zajednice može izvuči maksimum. Kako to rade Avdo Duranović, Slaven Kordić, Senad Čehić, Veroljub Umeljić
Sitne podvale koje pčelar pokušava „podmetnuti“ pčeli one vrlo brzo otkriju, „preskoče“ i nastave živjeti po svojim pravilima koje čovjek, vjerovatno, još nije otkrio u cjelosti.
Pa tako je, kaže jedan od najvećih srbijanskih pčelara Veroljub Umeljić na svom portalu umeljic.com, kada je riječ o prirodnom rojenju – jednoj od najnepoželjnijih pojava u komercijalnom pčelarstvu.
“Čak i onda kada mislimo da smo preduzeli sve radnje potrebne za sprječavanje pojave rojevog nagona, pojedina društva ipak uđu u rojevi nagon – kaže Umeljić.
Matičnjaci u košnici nisu problem?
Pa, da li je baš pčelar kažnjen, da li mu je propao cijeli posao kada mu zajednica uđe u rojev nagon…
Mnogi pčelari će reći da jeste. No, to sugurno nije ispravno razmišljanje.
Iako rojenje, zasigurno, predstavlja nepoželjnu pojavu u komercijalnom pčelarstvu, naročito kada se to desi u vijeme medobranja, uz malo reorganizacije takvo društvo itekako možemo iskoristiti. Ponekad je to praveći nove rojeve, a ponekad, uz određene zahvate na rojidbenoj košnici, od nje id alje možemo imati prinose u medu i drugim pčelinjim proizvodima.
„Pčelarski naučnici, genetičari, ne preporučuju umnožavanje pčelinjih društava maticama, odnosno matičnjacima iz rojevog nagona. I među pojedinim pčelarima praktičarima postoji sumnja, dilema i nejasan stav po ovom pitanju. Smatra se da će se pčelinja društva takvih matica, zbog nasljeđenih genetskih osobina, naredne godine obavezno rojiti, bez obzira na preduzete mjere za sprječavanje rojevog nagona.
Međutim, pčelarska praksa najčešće ne potvrđuje ovu pretpostavku. Treba podsjetiti da je nagon za rojenjem najprirodnija pojava u pčelinjem društvu i da su matice, odnosno matičnjaci, tom prilikom nastali najprirodnijim načinom, zbog čega su svakako i veoma kvalitetne. I još jedno podsjećanje – rojeve matice su održale pčelinju vrstu od postanka do danas.
Ovo ne znači da treba da se, pri uzgoju matica, baziramo na rojeve matičnjake, ali kada ih otkrijemo u košnici njih možemo koristiti – kaže Umeljić.
Napraviti nukleuse ili ostaviti za „pašu“?!
Postoji nekoliko načina kako možemo iskoristiti pčelinju zajednicu koja je ušla u rojev nagon. Jedan način je, da je, uz određene zahvate i dalje ostavimo u „igri“ za medobranje, a drugi, možda i bolji, da od nje formiramo nove nukleuse.
Neki pčelari, nakon što uoče rojeve matičnjake, praktikuju uništavanje tih matičnjaka. Ali, takva metoda je odavno odbačena. Pčelari praktičari su dokazali da je to mukotrpan i veoma nepouzdan postupak sprječavanja rojenja. Velike su šanse da će nam promaknuti neki matičnjak, što je dovoljno da se društvo izroji, ali čak i ako uništimo sve započete matičnjake, ne mora značiti da ćemo „ugasiti“ rojev nagon.
Pitali smo nekoliko vodećih bosanskohercegovačkih pčelara na koji način saniraju pčelinju zajednicu koja je ušla u rojev nagon:
Avdo Duranović (Konjic): NOVI NUKLEUSI
Ponekad od rojidbenih zajednica pravim nove nukleuse, a ponekad zajednicu ostavljam i dalje na paši, ovisno šta mi je u tom trenutku potrebnije. Ako je rojidbeni nagon u poodmakloj fazi, tako da su matičnjaci već formirani, a ne želim da to društvo razrojavam, već želim da ga sačuvam u punoj formi i koristimo i dalje za medobranje, onda staru maticu zajedno sa jednim ramom legla i jednim ramom hrane prenesem u novi, zaseban nukleus.
U staroj košnici porušim sve matičnjake, izuzev jednog do dva najbolja. Kroz nekoliko dana, kada se matica izleže i spari, odnosno kada počne polagati jaja, nastavit će se normalan ciklus u pčelinjoj zajednici. Takva zajednica sigurno će mi ostvariti prinose, naravno, ukoliko pašne prilike budu povoljne.
Postoje i drugi načini kako možemo iskoristiti pčelinju zajednicu koja je ušla u rojev nagon. Ovo je samo jedna od metoda koju često koristim na svom pčelinjaku.Kada vidim da je neko društvo ušlo u rojidbeni nagon, maticu „zarobim“ u treći nastavak. Sa njom stavim još dva rama sa najmlađim leglom. Između ta dva rama stavim i lijepo izgrađeno saće da matica odmah u njega može polagati jaja. Sa lijeve i desne strane legla dodajem po jednu tablu voska, te obavezno dodajem ram sa medom i pergom. Treći nastavak odvajam od prvog i drugog tijela matičnom rešetkom. Leto od matične rešetke držim zatvoreno neko vrijeme.
Sadržaj u prvom i drugom tijelu ne diram narednih nekoliko dana. Kada ponovo dođem na pčelinjak, sve matičnjake u prvom i drugom tijelu porušim, izuzev jednog ili dva (nikada u košnici ne ostavljam više od dva matičnjaka). Zapravo, matičnjake nekada porušim, a ponekad iskoristim za formiranje novih nukleusa, ovisno šta mi u tom trenutku treba.
Kroz nekoliko dana, matičnjaci koje sam ostavio u košnici će se izleći i dobio sam mladu maticu u starom društvu, dok sam od stare matice dobio novi nukleus. Dakle, od zajednice koja je ušla u rojidbeni nagon, uz pobrojane zahvate, dobivam višestruku korist: novi roj, zajednica je iskoristila pašu, i dobio smo mladu maticu.
Senad Ćehić (Doboj): PUSTIM ROJ, PA GA UHVATIM…
Ako mi neka zajednica uđe u rojev nagon, onda pustim prvi roj da izađe, uhvatim ga i smještam u novu košnicu. U staroj košnici porušim sve matičnjake izuzev jednog, tako da ću kroz nekoliko dana u toj košnici imati mladu maticu koja će nastaviti tamo gdje je stala stara matica.
Ćehić kaže da su njegova iskustva pokazala da je najbolje u košnici, koja se zarojila, ostaviti jedan matičnjak, a ostale porušiti.
– Ponekad se desi da, ako ostavim dva ili više matičnjaka u košnici, zajednica se ponovo izroji.
Veroljub Umeljić (Kragujevac, Srbija): PLANSKO RAZROJAVANJE
Kada primijetimo zatvorene rojeve matičnjake a društvo se još nije rojilo, možemo ga u tome preduhitriti i sami planski razrojiti kako nam to odgovara.
U toj košnici je dosta pčela i teže je pronaći maticu. Ako je pronađemo treba je sa jednim ramom legla, na kome nema matičnjaka i ramom hrane, sa pripadajućim pčelama, premjestiti u praznu košnicu, koju postavljamo na novo mjesto. Između ta dva rama treba staviti ram sa satnom osnovom. U tu košnicu zatim treba sa još jednog rama stresti pčele i zatvoriti je. Zatim iz košnice koja je dobila rojevi nagon oduzimamo još 2 rama sa leglom i jedan sa hranom, sve sa pripadajućim pčelama, i stavljamo ih u sljedeću praznu košnicu. Pri tome vodimo računa da na jednom ramu ima bar jedan zatvoren matičnjak. I u ovu košnicu treba dodatno stresti pčele sa još jednog rama.
Istu radnju ponavljamo još jednom formirajući na isti način i treći nukleus, vodeći računa da i u staroj košnici ostane neki matičnjak.
Ako nismo imali na raspolaganju tri rama sa zatvorenim matičnjacima, već ih je bilo, naprimjer, više komada samo na jednom ramu, onda ćemo prvo naseliti košnice sa ramovima sa leglom, hranom i pčelama, pa ćemo na kraju tapetarskim skalpelom isjeći po jedan matičnjak i dodati ih formiranim nukleusima, između ramova. Matičnjake isjecamo nešto šire nego što su oni sami, vodeći računa da ih pri isjecanju i dodavanju ne deformišemo, odnosno ne povrijedimo. Novoformiranim društvima ih dodajemo postavljajući ih ispod satonoša, blago ih stiskajući satovima, vodeći računa da sam matičnjak postavimo u prirodni, vertikalni položaj, pri čemu saće ne smije da ga dodiruje.
Ram iz koga smo isjecali matičnjake, na kome treba da ima bar još jedan zatvoren matičnjak, ostavljamo u košnici na starom mjestu. Ako u početku ovog posla, zbog brojnosti pčela nismo uspjeli da pronađemo maticu u košnici, podijelit ćemo je na već opisani način – na četiri dijela, pri čemu u svakom od njih treba da ima poklopljen matičnjak. Tamo gdje se bude zatekla, matica će uništiti matičnjak i nastaviti da i dalje obavlja svoju funkciju.
Kada u formiranim nukleusima mlade matice pronesu, treba dodati po jedan ram sa satnom osnovom, po potrebi prihranjivati i nastaviti sa razvojem isto kao i kada su rojevi u pitanju. Ta društva će se do jeseni razviti u srednje jake zajednice, sposobne za uspješno prezimljavanje.
Prosječni prinosi meda posljednjih šest godina u BiH ne prelaze 20 kilograma po košnici, što, pretvorimo li to u novac iznosi oko 300 KM, ako se u obzir uzme da je cijena meda po kilogramu oko 15 KM.
Vrijednost jednog roja ne pet ramova kreće se od 50 do 70 KM, što, pretvorimo li i to u novac iznosi između 200 i 280 KM, ako se u obzir uzme da od jedne zarojene košnice možemo napraviti četiri roja, i veći broj kvalitenih matica.
Discussion about this post