Praksa „pričanja pčelama“ o značajnim životnim događajima: ŠAPNI PČELI ŠTA TE MUČI

U Novoj Engleskoj tokom 19. vijeka smatralo se bitnim da pčelinje košnice tiho obavijestite o smrti voljene osobe

Devetnaesti vijek je bilo vrijeme kada je skoro svaka seoska britanska porodica koja je držala pčele njegovala čudnu tradiciju. Kada god bi u porodici došlo do smrti, neko je morao izaći među košnice i reći pčelama o strašnom gubitku koji je zadesio kuću.

Neuspjeh u tome često je rezultirao dodatnim gubicima u vidu pčela koje napuštaju košnicu ili ne proizvode dovoljno meda ili čak uginu. Tradicionalno, pčele su bile u toku ne samo o smrtnim slučajevima, već i o svim važnim porodičnim događajima, uključujući rođenja, brakove i dugo odsustvovanje zbog putovanja.

Ako se pčelama ne kaže, mislilo se da će se dogoditi razne nesreće. Ovaj neobičan običaj poznat je kao “pričanje pčelama”.

 Pred pčelama se ne svađa

Ljudi su oduvijek imali posebnu vezu sa pčelama. U srednjovjekovnoj Evropi pčele su bile veoma cijenjene zbog svog meda i voska. Med se koristio kao hrana, za pravljenje medovine – vjerovatno najstarijeg fermentiranog pića na svijetu – i kao lijek za liječenje opekotina, kašlja, probavnih smetnji i drugih bolesti.

Svijeće napravljene od pčelinjeg voska gorjele su svjetlije, duže i čistije od ostalih voštanih svijeća. Pčele su se često držale u samostanima i vlastelinskim kućama, gdje su se čuvale s najvećim poštovanjem i smatrale dijelom porodice ili zajednice. Smatralo se nepristojnim, na primjer, svađati se pred pčelama.

 Pčelice, naš gospodar je mrtav

Praksa pričanja pčelama možda ima svoje porijeklo u keltskoj mitologiji koja je smatrala da su pčele veza između našeg svijeta i svijeta duhova. Dakle, ako ste imali bilo kakvu poruku koju želite prenijeti nekome ko je mrtav, sve što je trebalo da uradite je da kažete pčelama i one će prenijeti poruku.

O pričanju pčelama bilo je naširoko izvještavano iz cijele Engleske, kao i mnogih mjesta širom Evrope. Konačno, tradicija se proširila preko Atlantika u Sjevernu Ameriku.

Tipičan način da se pčelama “kaže” bio je da glava domaćinstva, ili domaćica kuće izađe među košnice, nježno pokuca da privuče pažnju pčela, a zatim tiho tužnom melodijom šapne svečanu vijest.

Male rime su se razvijale vijekovima specifične za određeni region. U Notingemširu su udovice pjevale pred košnicama  – “Gospodar je mrtav, ali ne idite; Ja ću vam biti dobra gazdarica.”

U Njemačkoj se mogao čuti sličan dvostih – “Pčelice, naš gospodar je mrtav; Ne ostavljajte me u mojoj nevolji”.

  Crna tkanina na košnici

U slučaju smrti pčelar je na vrh košnice motao crnu tkaninu, a ako se u porodici spremala svadba, košnice su se ukrašavale, a komadi kolača ostavljali napolju kako bi i pčele učestvovale u veselju. Novopečeni parovi su se predstavljali kućnim pčelama, inače bi njihov bračni život bio jadan.

Ako se pčele ne obavijeste o smrti člana porodice, strašna nesreća bi zadesila porodicu ili osobu koja je kupila košnice.

Viktorijanski biolog, Margaret Warner Morley, u svojoj knjizi The Honey Makers (1899), citira slučaj u Norfolku gdje je čovjek kupio košnicu pčela koja je pripadala čovjeku koji je umro.

Prethodni vlasnik nije uspio da obavijesti pčele o smrti njihovog gospodara, zbog čega su se pčele razboljele. Kada je novi vlasnik konačno košnicu prekrio crnom tkaninom, pčele su ozdravile.

U drugoj priči, porodica iz Oksfordšira imala je sedamnaest košnica kada je njihov čuvar umro. Pošto im niko nije rekao za smrt, svaka pčela je umrla.

 Neraskidiva veza

Poseban odnos između pčela i njihovih čuvara doveo je do svih vrsta folklora. Prema jednom vjerovanju, bila je loša sreća prodati košnicu, jer kada je prodaš, svoju sreću prodaješ sa svojim pčelama. Umjesto toga, pčele su se razmjenjivale ili su se davale na poklon. Ako bi pčele uletjele u kuću, ubrzo bi vam se javio stranac, a ako su se odmarale ili rojile na krovu, sreća je bila na putu.

Ali odnos između pčela i ljudi ide dalje od praznovjerja. Činjenica je da pčele pomažu ljudima da prežive. 70 od 100 najboljih biljnih vrsta koje hrane 90% ljudske populacije oslanja se na pčele za oprašivanje.

Bez njih bi ove biljke prestale postojati, a sa njima i sve životinje koje jedu te biljke. Ovo može imati domino efekat koji bi katastrofalno talasao lanac ishrane. Gubitak košnice je mnogo gori od gubitka zalihe meda. Posljedice su opasne po život.

Čin pričanja pčelama samo naglašava ovu duboku povezanost koju ljudi dijele sa ovim čudesnim bićem.