U posjeti pčelarskoj koloniji Višegrad: hodža i pop na čelu najjačeg pčelarskog centra u gornje – podrinjskoj regiji

Evo šta je reporter Armin Aljović zabilježio kada je boravio u Višegradu, gradu koji danas u BiH ima najperspektivnije pčelarstvo. Pčelari, njih stotinu, godišnje proizvode i do 45 tona tamnog borovog meda, a udruženje svake godine u prosjeku dobije po desetak novih članova.

Višegrad je grad i središte istoimene općine u istočnom dijelu Bosne i Hercegovine. Smješten u prostranoj kotlini rijeke Drine, na brežuljkastim padinama koje se blago uzdižu u planine visoke i preko 1000 metara, skoro je jedino proširenje kanjona uz cjeli tok Drine.

Hladna Drina čaršiju razdvaja na dva dijela a dvije obale već 500 i više godina spaja kameni most sa 11 lukova – dobro poznata i stotinama puta opisana i opjevana „Na Drini čupija“. Kamenu gromadu sagradio je Mehmed-paša Sokolović. Od tada, upisani u istoriju ostadoše i on i ona. On kao osmanlijski vojskovođa i veliki vezir, ona, ćuprija, kao muki svjedok krvavog vremena i poganih naravi.

Kada je slavni Sokolović dao sagraditi višegradsku ljepoticu, nije ni slutio da bi Višegrad jednog dana mogao biti poznat i po medu – tamnom šumskom borovom medu. I ne samo to, već da će mala industrijska kasaba posati pčelarski centar cijele gornje-drinske regije i da će se, praktično, oko Višegrada mnogo toga dešavati.

Višegrad je danas u BiH grad sa najperspektivnijim pčelarstvom. Pčelari, njih stotinjak, godišnje proizvodite i do 45 tona meda, a grad svake godine u prosjeku dobije po desetak novih pčelara.

– Pčelarsto je jedina grana privrede u Višegradu koja iz godine u godinu bilježi stalan porast – objašnjava Dragica Kakuća, sekretar Udruženja višegradskih pčelara.

Umjereno kontinentalna klima sa prosječnom ljetnom temperaturom od 19 stepeni, reći će, daje ugodan ambijent i pčeli i pčelaru.

Pčelari su se u Višegradu organizirali davnih ‘70-ih godina, ali kao srednje jako udruženje. Osim da je osnovano u prostorijama današnjeg udruženja, sadašnjoj Ulici cara Lazara bb, o drugim pojedinostima se ne zna mnogo. Stariji pamte da je radilo na klimavim nogama sve do 90-ih kada ga je ratni vihor kao i sve ostalo pomeo sa lica zemlje.

Udruženje je ponovo osnovano nakon ratnih stradanja. I krenulo se s prvim pčelama, košnicama, kilogramima meda…. Pamet, entuzijazam, organizacija, ljubav prema pčelarstvu, biznis…. Za petnaestak godina izrasli su u dobro organiziranu i uspješnu pčelarsku zajednicu.

Posljeratni entuzijazam i volju za radom višegradskih pčelara primjetili su mnogi, od domaćih do stranih institucija. Istina, domaći su više pljeskali dok su stranci nesebično donirali novac.

– OSCE, UMCOR i USAID-LAMP …mnogo su nam pomogli na startu. Javljali smo se na njihove projekte, oni pomagali. Vrlo često njihovi predstavnici i danas navrate u naše udruženje – objašnjava Dragica.

Domaćini nam objašnjavaju kako je višegradski med izuzetno cijenjen i kvalitetan ne samo u RS-u već i u široj regiji. Zbog utjecaja borove šume, ima tamnu, autentičnu boju i snažan aromatičan okus. Dobar je za oboljenja dišnih organa. Nažalost, zbog lošeg uređenja BiH, ne mogu ga izvoziti. Domaći i poneki strani potrošači, koji “preko treće ruke” uspiju doći do njega, se jagme za svaki gram.

– Priroda nam je dala bogatstvo, a mi ga znamo koristiti na prvavi način – kaže vesela Dragica.

Dragica Kakuća je stalno uposlena u Udruženju višegradskih pčelara. U 17 kvadratnih metara pčelarske kancelarije provodi puna radno vrijeme. Vrši prijem i otkup meda, prodaje pogače, košnice, pčelarske opremu… Na usluzima je građanima i pčelarima.

– Krenuli sa 30 pčelara, a danas udruženje broji više od njih stotinu. Sa početnih 14 košnica po pčelinjaku, prosjek smo podigli na 27 košnica po jednom pčelaru, 50 % naših članova danas koristi najmoderiju pčelarsku tehnologiju, uspjeli smo identifikovati uzročnike stradanja i bolesti pčela i pokrenuti zajediničku borbu protiv njih. Rekla bih, ovdje se pčelari pojednako iz ljubavi i iz potrebe. Od nas mogu učiti i druga udruženja, a mi smo uvijek spremni pomoći svakome.

Višegradski pčelari svoj med prodaju uglavnom na kućnom pragu. Sa naplatom i mušterijama, nemaju problema. Višak, ako kome i ostane, prodaje udruženje uz minimalnu nadoknadu.

Nesumnjivo, Višegrad je postao pčelarski centar kompletne gornjedrindske regije, a aktivnu ulogu ima i u Savezu udruženja pčelara Republike Srpske. Više od svega krase ih međuljudski odnosi.

– U našem Upravnom odboru sjedi jedan pravoslavac, sjedi hodža Ibrahim Kadrić a donedavno smo imali i popa Rajka Cvjetković. On je po službenoj dužnosti otišao prema Foči. Mi pčele ne zovemo ni srpskim, ni muslimanskim, ni evropskimm, ni balkanskim – kazali su nam na obalama Drine.