Nevesinjski pčelar Milimir Unković: Dovoljno meda u košnici, varoa na ulici!

Teško onom pčelaru koji očekuje da od države živi. Nema ništa ako insan ne zapljune u šake i ne oznoji se u pčelinjaku. Znači, rad, odgovornost i obraz.

Iako je godina koju su pčelari u BiH ispratili vidno nezadovoljni, Neveseinjac Milimir Unković se ne žali previše. Kaže, nije bilo meda kao prethodnih godina, ova je „izdala“. Ali, ipak je nešto ostalo i za njegove vjerne kupce širom BiH, pa i Evrope, Australije i Amerike. Izvrco je oko 450 kilograma meda iz svojih pedesetak košnica

“Izvrco sam po košnici nekih 9 kilograma. Bolje išta, nego ništa. Pčelama ostavio njihovo, neće mi živjeti od sirupa i pogača, kao što nisu živjele ni tokom ove godine, kada nije bilo polena. Solidno je to, s obzirom da je bila loša godina za pčelare – kaže naš domaćin, za kojeg u Nevesinju, ali i šire kažu da je „pčelarska“ duša.

Milimir bi o medu i svim mogućim pčelinjim proizvodima mogao pričati danima. Ne krije da je najsretniji uz pčele i u pčelinjaku. Kaže da su pčele i pčelarstvo njegov život i središte njegovog svijeta skoro 20 godina.

“Sudbina je tako htjela, da poslije rata 1996. godine, kada sam bio na životnoj rakrsnici, nabasam na roj koji se smjestio u odžaku naše stare kuće. Nisam znao šta da radim; pustiti pčele da tu žive, otjerati ih ili im naći novi dom. Ali, moj tetak Đorđe Vujičić koji se inače bavio pčelarstvom mi veli: „Roj je došao tebi. Pčele neće svakome doći na kućni prag. To je Božiji znak! Uzimaj roj i okreći se pčelarstvu“. Poslušao sam ga – sjeća se svojih početaka Milimir.

I tako je krenulo. Onaj jedan roj i košnicu gledao je kao svetinju, čuvao i njegovao kao oči u glavi. A kada je tetak Đorđe vidio kako Milomir uživa u pčelinjaku i brine o pčelama, te ga smara pitanjima, kao nagradu – darovao mu je još dva roja.

Ta dva dodatna tetkova roja bila su signal da Milimir definitivno zaroni u priču o pčelarstvu; prvo kao hobi, a vremenom i kao biznis, ljubav, izazov. On bez pčela ne može zamisliti dan, posvetio im se u potpunosti. U pčelinjaku je širio broj košnica, a uz to stalno se educirao. Puno čitao, istraživao, odlazio na sajmove i završavao pčelarske škole. I nije se odvajao od Raše Pudara, jednog od najozbiljnijih pčelara u BiH, a Rašo nije štedio ni vrijeme ni znanje za Milimira.

“Danas imam pedesetak društava, sva su formirana rojenjem.

Košnice su smještene u mjestu Rast, desetak kilometara udaljenom od Nevesinja. Veli, da je to istinska prirodna oaza i raj za pčele. Tu imaju uslove za dvije paše – livadu i planinu.

“Kod nas oko Nevesinja je povoljna konfiguracija terena; kad nema livade, ima u brdu nekatara. Sa livade idemo gore prema Babljoj glavi. Sigurno, 100 posto imamo dvije paše, plus vrijesak koji nas obavezno vadi, kao što je bilo i ove godine. Ponkad nas zna „vaditi“ i borovina, ali ove godine nije medila.

Gotovo nevjerovatno za naše prilike, ali od Milimira smo čuli da on i njegove pčele ne znaju šta je varoa. On nikada nije imao problema sa ovim nametnikom. Doduše, redovno obavlja tretmane oksalnom kiselinom i zadimljavanjem:

“Moja receptura protiv varoe glasi: „Dovoljno meda u košnici, varoa na ulici“! Svjedočim i tvrdim da su samo dovoljne količine hrane u košnici, najbolja brana varoi – kaže naš sagovornik.

Livadski, šumski, hercegovački i med od kadulje, vrijeska, borovine… koje daju Milomirove pčele traženi su i putuju u sve krajeve svijeta gdje žive naši ljudi. Njemu, veli, promocije i reklame nikada nisu trebale jer se “dobar glas daleko čuje” pa se sve širi – usmenom predajom. Mnogi se namjenski zapute u Nevesinje, do najslađeg prodajnog mjesta u ovom gradu – Milomirovog kioska.

“Zovu me ljudi iz svih krajeva RS-a, BiH, iz Švicarske, Austrije, Kanade, Australije… Ne mogu proizvesti onoliko koliko su moji proizvodi traženi. Ali, to znači da su dobri i kvalitetni.

Iako je svojevremeno za njega ulazak u pčelarstvo bio i pomalo avanturistički korak, danas je to ozbiljan porodični biznis, od kojeg se solidno može živjeti. Milimir nije sklon kritikama ili žalbama na račun države. Ne računa na podsticaje, subvencije ili kakve donacije. Vjeruje sebi i svojih deset prstiju.

“Teško pčelaru i svima nama ako očekujemo da od države se živi. Nema ništa ako insan ne zapljune u šake i ne oznoji se u pčelinjaku. Znači, rad, odgovornost i obraz.

I na kraju ove priče – šlag! Milimir je poznat kao pčelarska majka širom Hercegovine. Nije bilo pčelara u Neveseinju i šire da mu nije poklonio roj. Čak su njegovi darovi išli i do Mostara.

“Volim pčelarstvo, volim da vidim čovjeka da napreduje u pčelarstvu. Moja je misija i zadaća da mlade ljude osposobim, da oni napreduju. Kad vidim da je mlad čovjek uspio, tada sam najsrećniji – kaže na kraju razgovora Milimir Unković i dodaje kako vjeruje da će njegov sin Boško krenuti očevim stopama.

Propolis je prevara!

Neosporno da je propolis ljekovit. Nučno je to dokazano. Ali, pravi propolis! Ovo što se danas nudi osporavam zbog načina kako se podvaljuje našim ljudima i kako se brukaju pravi pčelari. Zato stalno govorim ljudima da je propolis prevara. Bolje je uzeti kašiku meda od pravog pčelara, nego bure tog propolisa koji se nudi po pijacama ili u oglasima.

Odgovorno tvrdim da je kod nas dobrim dijelom propolis prevara. Ljudi ne znaju kako se to pravi i proizvodi tonama. Kupi se litar alkohola, razrijedi i izmiješa. I eto propolisa kojeg prodaju kao lijek danas mnogi pčelari i apiterapeuti.

Niko to ne kontroliše, a pare se uzimaju. Litar rakije je nekoliko maraka, voda nije ni pola marke, a bočica propolisa se prodaje po 10 KM. Pa vi izračunajte koliko je unosan taj biznis. Isti je slučaj i sa matičnom mliječi.(BHPCELAR/E..M.)