Mira Knežević, Vogošća: STOGODIŠNJA PČELARSKA PORODIČNA TRADICIJA

Sudbonosni roj iz bukovog drveta. Pčele su nam se vazda „dale“, tako da smo imali poprilično dosta trnki i uvijek smo med smatrali isključivo lijekom, a ne nečim od čega bi zarađivali ili bogatili se. Kad se sve sabere traje to vijek i po, a možda i duže

Na brdascetu nekoliko stotina metara iznad rijeke Ljubine u mjestu Kamenica, na lokalitetu MZ Gora, općine Vogošća, zatekli smo Miru Knežević, koja je u vrijeme naše nenajavljene posjete čistila pčelinje sanduke. Ima ih pedesetak i oko njih, kako nam je rekla, ima uvijek posla.

Nakon što smo napravili nekoliko snimaka, uz kafu sa zdjelicom meda, gospođa Mira nam je pričala o stogodišnjoj tradiciju bavljenja pčelarstvom u njenoj familiji.

– Pčelarstvom se bavim 15 godina a volju za ovim, u današnje vrijeme skupim hobijem, sam naslijedila od majke Antonije, koja je nakon smrti moje bake Ankice nastavila da se bavi pčelarstvom. Inače moja familija koja je živjela  u planinskom selu Krivače odvajkada se bavila pčelarstvom, jer je od moje bake otac bio poznati pčelar, a ljubav za pčelarenjem je naslijedio od svog oca. Tako kada sve saberem, moglo bi se reći da tradicija bavljenja pčelarstvom u mojoj familiji traje oko vijek i po, možda i više – ponosno priča gospođa Mira.
U prisjećanju, na ono što su joj stari govorili, Mira kaže da su njeni preci zapčelarili sa pčelama koje su pronašli u bukovom drvetu, negdje u obližnjoj šumi. U to vrijeme nije bilo sanduka, već je trnku/ košnicu, od borovog ovrška okrenutog naopako i ispletenu tankim ljeskovim prućem, pa nalijepljenu smjesom pomiješane balege i živog kreča i iznutra namazanu pčelinjom travom, uradio neko od tadašnjih iskusnih pčelara.

– Pčele su nam se vazda „dale“, tako da smo imali poprilično dosta trnki i uvjek smo med smatrali isključivo lijekom, a ne nečim od čega bi zarađivali ili bogatili se – nastavlja priču vitalna pčelarka, koja je mišljenja da je meda u prirodi iz godine u godinu sve manje.

– Već sam vam rekla da je bavljenje pčelarstvom postalo za današnje uslove skup hobi, jer priroda se mnogo izmijenila i za razliku od nekada, pčele se moraju mnogo više i češće prihranjivati. Možda će nekome zvučati čudno, a oni koji se bave ovim hobijem će me shvatiti, kada kažem da sam prinuđena da prodam 20 društava kako bi opstala. U protivnom bi morala za prihranu kupiti veću količinu šećera, zatim nadograditi sanduke, a to sve puno košta.
Inače, Mira je nekoliko puta do sada učestvovala na sajmovima meda, vlasnica je certifikata  EU, za proizvode koji se koriste u eko pčelarstvu i jedna od rijetkih žena pčelara u BiH. Želju za znanjem u pčelarstvu, ostvarila je čitanjem pčelarske literature u kojoj mnogi pčelari pišu o svojim iskustvima i praksi, a dosta toga je novog saznala i naučila iz BH pčelara.
Pojedini „lijekovi“ na bazi trava i meda su poluotrov
Govoreći o učešću na raznim sajmovima meda, gospođa Mira se osvrnula na masovnu pojavu takozvanih biljnih preparata, odnosno lijekova na bazi trava i meda, koje pojedini travari sve češće izlažu na sajmovima. Po njenom ubjeđenju, to je velika greška, jer niti jedan od tih lijekova nema garanciju, a ni rok trajanja.
Poznato je da prirodni, pečelinji med nema rok trajanja, ali to se ne može reći za trave koje se dodaju u njega.
– Po meni je svaka ta mješavina trava i meda, jedna vrsta poluotrova, koja vremenom prerasta u otrov, a neka tumači to kako ko hoće – upozorava Mira. (BH PČELAR/ Zejnil Halilović)